Crkva, a napose Franjevački Red, 28. studenoga slavi fra Jakova Markijskog, sveca franjevca, koji je dio svog životnog puta i poslanja proveo i u Bosni, u Deževicama, gdje je i danas njegovo svetište
Čitajući kao srednjoškolac o svecima uvijek su mi kroz misli prolazile slike nekih čudaka, pa čak i pomalo ludih ljudi. No, ulazeći u duhovni svijet počeo sam primjećivati svece oko sebe. Shvatih da su oni najnormalniji ljudi baš kao ti i ja, samo zaljubljeni preko ušiju. Oni su pronašli svoju ljubav. Dali su se zavesti i očarati jer samo je ta Ljubav mogla ispuniti njihova srca, samo ta Ljubav je utažila njihovu žeđ za srećom i smislom. Ovo je priča o takvoj ljubavi. Ne o romantičnoj zaljubljenosti iz američkih filmova i turskih sapunica, nego priča o ljubavi koja traži žrtvu, promjenu i posvećenje, priča o Ljubavi koja potiče na ljubav.
Bilo je to godine 1394. u malom talijanskom selu Monteprandone, blizu jadranske obale. Dominik je rođen kao osamnaesto dijete u obitelji, no u sedmoj godini ostaje bez oca te ga često šalju kao pastira sa stadima. Ipak njegov rođak kod njega primjećuje nadarenost za znanje te ga šalje u školu. Uspio je završiti pravo te je postao državni bilježnik, ali slava i čast ovoga svijeta nisu ga učinili sretnim i zadovoljnim. Nastavlja tražiti i pronalazi „svijet“ u kojem želi postojati i biti vidljiv. Upoznaje Krista i ulazi u Red manje braće. U Redu je dobio ime fra Jakov. U duhu serafskog oca Franje prigrlio je stroži način života za razliku od mnogih tadašnjih franjevaca. Bijaše velik pokornik. Kažu da je čak sedam puta godišnje postio po četrdeset dana. Uz to je bio nadaleko poznat kao odličan propovjednik. Jer je i sam dopustio da ga Riječ siti, tješi, rasvjetljuje i posvećuje, mogao je živom riječju dotaknuti srca slušatelja i potaknuti ih na obraćenje i svetost života. Bila mu je ponuđena i biskupska stolica u Milanu, no on je to odbio. Često je boravio u našim krajevima pa je tako bio gvardijan u Dubrovniku te vikar bosanske vikarije gdje je propovijedao protiv krivovjerja te bio zadužen za provođenje vjerskih reformi. Fra Jakov je, sudeći po narodnoj predaji, odabrao Deževice za svoju rezidenciju, gdje i danas postoji špilja u koju se povlačio na molitvu i osamu (fotografija). Uz teške postove i pokoru proživio je osamdeset dvije godine života. Umro je u Napulju 1476.
Život fra Jakova i priča o njegovoj svetosti davno je započela, no nikada se neće završiti jer ga se i danas sjećamo te mu se i danas u molitvama utječemo, i dok god putujemo ka Domovini on će biti putokaz na našem hodočašću. Zauvijek će nam pokazivati snagu molitve i pokore, bogatstvo siromaštva, uzvišenost čistoće i veličinu poniznosti te nam svakodnevno napominjati da tek u Njemu sve dobiva svoj smisao.
