Franjo je ljubio Crkvu, koju je Krist osnovao i želio je svoj ideal ostvariti unutar Crkve. Upravo ova dimenzija crkvenosti glavna je razlika između Franje i osnivača različitih sljedbi i pokreta njegova vremena, kojima je ideal bio evanđeosko siromaštvo.
U Franjino vrijeme bilo je mnogo onih koji su živjeli gotovo kao i on. Rasprodali su sve što su imali i živjeli u potpunom siromaštvu. Željeli su obnovu Crkve u duhu evanđelja. Međutim, neprestano su bili u sukobu s institucionalnom Crkvom, jer su javno kritizirali (najčešće s pravom) život tadašnjeg klera. Htjeli su nasilno provesti reformu u Crkvi, a završavali su najčešće izvan Crkve. Crkvena nam povijest svjedoči o cijelom nizu osnivača različitih sekta i heretičnih pokreta koji su djelovali upravo u Franjino vrijeme (kraj 12. i početak 13. stoljeća). Jedan od najpoznatijih je Petar Waldes, kojemu je, kao i Franji, bio ideal evanđeosko siromaštvo. On je dobio dopuštenje od Crkve da može propovijedati i živjeti u apostolskom siromašvu. Međutim, uskoro je optužen i izopćen kao buntovnik protiv Crkve.
Franjo je također uviđao koliko je Crkvi u njegovo vrijeme bila potrebna temeljita obnova. No, on je znao da to neće postići javnim prozivanjem i blaćenjem drugih. Shvatio je da jedino životom po evanđelju može i druge potaknuti na obraćenje i promjenu života. Isto tako, Franjo je ljubio Crkvu, koju je Krist osnovao i želio je svoj ideal ostvariti unutar Crkve. Upravo ova dimenzija crkvenosti glavna je razlika između Franje i osnivača različitih sljedbi i pokreta njegova vremena, kojima je ideal bio evanđeosko siromaštvo.
Zato je Franjo, kao pravi sin Crkve, odlučio zatražiti od Pape da mu odobri njegov način života. Bilo je to 1209. godine. Na čelu je Crkve bio tada veliki papa Inocent III., potomak plemenite grofovske obitelji de Segni koja je Katoličkoj crkvi dala čak devetoricu papa. To je vrijeme kada je Papa smatrao da mu pripada i svjetovna i crkvena vlast. Inocent III. je to jako dobro koristio. Kraljevima i ostalim svjetovnim vlastima zapovijedao je kao svojim podanicima. One koji bi se pokazali nepokornima bez velikog otezanja ekskomunicirao bi. S druge strane, imao je smisla i osjećaja za potrebe Crkve kojoj je bio na čelu. Jedna od glavnih namjera bila mu je dokrajčiti nerede u Crkvi koji su nastali upravo zbog pojave različitih heretičkih pokreta, o kojima sam prethodno govorio. Još jedan takav pokret mogao ga je samo još više rastužiti i razljutiti. Budući da je Franjin način života bio jako sličan načinu života onih skupina protiv kojih se Papa borio, nije u Rimu odmah naišao na razumijevanje crkvenih velikodostojnika.
U Rimu je tada boravio asiški biskup Gvido preko kojega je Franjo tražio prijam kod Pape. Ovaj će najprije razgovarati i sa cijelom stvari upoznati kardinala Ivana od svetog Pavla, koji je vodio istragu protiv sljedbenika Petra Waldesa, te je upoznat sa svim problemima koje bi i Franjo mogao imati kod Pape. Kad mu je Franjo predstavio svoj način života i kada je kardinal vidio da ga neki već slijede, pokušao ga je odvratiti od njegove zamisli i uputiti ga u neki već postojeći crkveni red. Uzalud je trošio vrijeme. Franjo je shvatio što Bog od njega traži i to je želio po svaku cijenu ostvariti. Franjina je upornost urodila plodom. Kardinal je shvatio da u Franjinu načinu života nema ničega lošega, što je susretao u drugim sličnim pokretima i audijencija kod Pape je odobrena.
Inocent III., inače nesklon vjerskim novotarijama, u susretu sa Franjom stekao je dojam da Franjin pokret nije isti kao oni koji mu stvaraju probleme i divio se njegovoj jednostavnosti. Međutim, razgovor sa kardinalima kurije stavio ga je u sumnju. Naime, kardinali su smatrali da u Crkvi ima sasvim dovoljan broj redovničkih zajednica, u kojima se svatko tko želi živjeti redovnički može naći. Skup prosjaka izvan nekog reda samo bi stvarao poteškoće, kojih je Crkva ionako dovoljno imala. Osim toga, Franjin način života bio je prestrog. Kardinali su smatrali da je nemoguće živjeti bez ikakvih sigurnih prihoda i novca. Na sve ove prigovore našao je pravi odgovor kardinal koji je prvi primio Franju i njegovu braću, Ivan od svetog Pavla. On je shvatio da tvrditi da je Franjin način života nemoguće ostvariti znači odbiti evanđelje i huliti na Krista. Papa je shvatio dubinu kardinalova odgovora, te je rekao Franji: „Sine moj, moli Krista da nam objavi svoju volju, moći ću ti tada dati ono za čim čezne tvoja velikodušnost.“
Tih dana Papa je, prema legendi, usnuo čudan san. Sanjao je Lateransku baziliku „majku svih crkava“, koja se naginjala u stranu kao da će se srušiti. Uto dođe malen prosjak koji svojim ramenima podupre zid crkve i čudesnom snagom spriječi da se sruši. U tom sitnom čovjeku Papa je prepoznao Franju, kojega je sam Bog poslao da obnovi Crkvu, koja je u to vrijeme doista bila u opasnosti da se „sruši“.
Dok je Papa razmišljao o svome snu i shvaćao što mu Bog preko njega želi poručiti, dođe Franjo ponovno i zamoli da ga primi. Želio mu je, naime, u jednoj prispodobi reći da će se Krist koji ga je pozvao, pobrinuti da on i njegova braća prežive usprkos tome što nemaju stalnih prihoda. Kad ga je Papa primio, počne Franjo pričati prispodobu: „Neki prebogati kralj oženio se u pustinji veoma lijepom i veoma siromašnom ženom; rodila mu je mnogo djece. Ali je ostala u pustinji. Kad su sinovi odrasli, požališe se da ništa nemaju. Ona im reče: Vi ste kraljeva djeca, idite na njegov dvor i on će vam dati što vam je potrebno. Oni otiđoše u kraljevsku palaču. Ovoga iznenadi njihova ljepota. Odakle ste? Upita ih. Tko ste? – Sinovi siromašne žene koja živi u pustinji. – Ništa se ne bojte, vi ste moji sinovi. Oni koji mi nisu ništa hrane se za mojim stolom, koliko ću se više brinuti o vama. I Franjo doda: - Nema opasnosti da umru od gladi sinovi i nasljednici vječnog Kralja… jer kralj iz prispodobe je bio Krist koji će se za sve pobrinuti, a Franjo je bio taj koji ih je iznjedrio.“
Nakon onog sna i ovog govora, Papa je bio potpuno uvjeren da je ovo Božji čovjek i odobrio mu je njegov način života, te dao dopuštenje da može propovijedati. Ovaj događaj se smatra početkom franjevačkog reda, čiju ćemo osamstotu obljetnicu utemeljenja uskoro slaviti.
nastavlja se...
(prema knjizi „Brat Franjo“ autora Juliena Greena)
