Čovjek se nauči na ono što je učestalo i zna kako se postaviti prema tome, ali iznenađenje i neočekivani trenutak na površinu izbacuje našu pravu sliku.
O strpljenju
Ne može znati sluga Božji koliko je strpljiv i ponizan u sebi dok mu se udovoljava. A kad dođe vrijeme da mu čine protivštine oni koji bi mu morali udovoljavati, koliko tada ima strpljenja i poniznosti, toliko ih ima, i ne više.
sv. Franjo
Koliko god se htjelo ponekad svetog Franju prikazivati kao prostog trubadura i Božju ludu, on svojim opomenama pokazuje veličinu svoje osobnosti i dubinu svoje duhovnosti. On je strog kad je u pitanju odnos s Bogom i život posvećenih ljudi. Svojim životom je uvjerio svakoga koji ga iz bližega slijedi da predanje života Bogu može biti jedino potpuno izručenje njegovoj volji. Tu nema izračuna i sagledavanja situacije. Ako kažeš da si predao život Bogu, onda tvoj život to mora pokazivati. Uvijek i svugdje.
Ova opomena primjer je svima i poticaj. Zaista, lako je živjeti život dok nam sve ide od ruke i dok nam svi ugađaju. No, prestane li nam tko od bližnjih pomagati (i to baš u trenutku kad bi to trebali činiti), toliko imamo strpljenja i poniznosti, kaže Franjo, i ne više. I ne samo strpljenja i poniznosti. Ovo se može prenijeti i na druge krjeposti. Za usporedbu stavljam primjer dvojice prijatelja. Prijateljstvo se gradi na povjerenju i posebnoj ljubavi koja spaja dvije osobe. Nije teško ljubiti prijatelja dok on čini sve ono što mislim da bi trebao činiti, ali čim posustane u tome - tada se naše prijateljstvo stavlja na tezulju i pokazuje se njegova prava vrijednost. U takvim situacijama se očituje prijateljujem li s drugim ili bi taj naš odnos bolje opisala neka druga riječ.
Doista, koliko god rubne situacije izgledale kao nešto što nije stalno u našem životu i što nije pravi prikaz našeg života, one ocrtavaju našu ličnost i pokazuju kakvi smo mi u suštini. Jer standardne i već po tko zna koji put proživljene situacije na neki način mogu prikrivati naše pravo lice. Jednostavno se u tom kontinuitetu čovjek navikne živjeti i kao da se poput računala programira za određene situacije. Čovjek se nauči na ono što je učestalo i zna kako se postaviti prema tome, ali iznenađenje i neočekivani trenutak na površinu izbacuje našu pravu sliku (iako se možda ne će mnogi složiti sa mnom). U iznenađenju nema glume, nema unaprijed smišljenih postavka koje će prikriti naše nedostatke. Tada na vidjelo izlazimo mi sami. Ogoljeni. Tada se pokazuje srž naše osobnosti. Imam li strpljenja ili ne? Imam li ljubavi ili ne? Imam li vjeru ili ne? Tada se pokazuje moja prava slika. Tada se pokazuje tko sam ja.
Pokazuje se koliko sam radio na sebi, koliko mi je stalo do drugih i koliko sam ulagao u svoje odnose s drugima, koliko sam ih poštivao. Ova opomena nam ukazuje na to kako moramo raditi na sebi. Čovjek nije savršen i život ga često zanese na druge strane koje unazađuju njegov rast. A čovjek je biće razvoja. On mora rasti. Svakodnevno. Rasti u svemu, a ponajvećma u ljubavi. Zamisli da me Gospodin stavi na kušnju i da se pokaže kako nemam ljubavi. O kako bi tužan to prizor bio! Čovjek, stvoren iz ljubavi i za Ljubav, a nema ljubavi. Sin, a nema poštovanja prema ocu i majci. Učenik, a izruguje učitelja. Roditelj, a ne mari za dijete. Političar, a ne voli narod. Kršćanin, a stidi se Krista. Fratar, a nema poniznosti. (…)
Sveti Franjo, moli za nas!
