Isto tako i da si ljepši i bogatiji od svih i da čak činiš čudesa istjerujući đavle, sve je to protiv tebe i ništa tebi ne pripada i time se ništa ne možeš hvaliti.
Neka se nitko ne oholi, nego neka se hvali križem Gospodinovim
Pogledaj, čovječe, na koliko te je dostojanstvo postavio Gospodin Bog, jer te je stvorio i oblikovao na sliku svoga ljubljenoga Sina po tijelu i slična njemu po duhu. A sva stvorenja koja su po nebom sama od sebe služe svome Stvoritelju, upoznaju ga i pokoravaju mu se bolje nego ti. Pa ni đavli ga nisu raspeli, nego ti si ga s njima raspeo i još uvijek razapinješ uživajući u manama i grijesima. Čime se dakle možeš hvaliti? Da si naime tako oštrouman i mudar te znaš sve spoznanje i znaš tumačiti sve razne jezike i oštroumno istraživati nebeske stvari, svime se time ne možeš hvaliti. Ta jedan đavao znadijaše o nebeskim, a sada zna o zemaljskim stvarima više nego svi ljudi, pa da i postoji netko tko je od Gospodina primio posebno spoznanje najviše mudrosti. Isto tako i da si ljepši i bogatiji od svih i da čak činiš čudesa istjerujući đavle, sve je to protiv tebe i ništa tebi ne pripada i time se ništa ne možeš hvaliti. Ali ovim se možemo hvaliti: slabostima svojim i svakodnevnim nošenjem svetoga križa Gospodina našega Isusa Krista.
sv. Franjo
Zašto nas sveti Franjo poziva da se hvalimo svojim slabostima? Nije li to malo čudno? Slabosti se trebaju ispravljati, zar ne? Svoje razmišljanje bih započeo od glagola ponositi se, uznositi se. Taj glagol nam govori o uzdizanju nečega. U ovom slučaju djela čovjekovih i samog čovjeka. Biti ponosit znači uzdizati sebe u nebesa, kako bi to naš narod rekao. Ili još bolje: nosom para oblake. No, uistinu ima nešto u tom glagolu i nije on bez veze izabran baš za to značenje. Ljudi, kad se žele pokazati u nečemu što su dobro obavili i što stvara ljepšu sliku o njima, to uzdižu na visoko mjesto kako bi svi vidjeli i o tom pričaju kako bi svi čuli čudesna djela običnog smrtnika. Takvi ljudi su oholi i o njima govori Siromašak. Točnije, govori o uznositim fratrima, manjoj braći koja se po ljestvama vlastitih darova, primljenih opet od Gospodina, uzdižu iznad ostalih i tako nište sami naziv manji, a u nazivu svoj poziv i u konačnici same sebe.
Najlakše bi sada bilo pričati o takvim ljudima, ali tada bih postao jednak njima. Priznajem da ponekad i jesam takav. Stoga sam zahvalan bratu Franji i svima koji su me uvijek poticali na čitanje Opomena, jer čitanjem bivam odgajan Raspjevanim prosjakom i na putu k idealnom manjem bratu. Kako rekoh, ni sveti Franjo nije jednostran pa da samo kudi, on opominje i potiče braću. Vraćam se na prvotnu misao o uzdizanju vlastitih slabosti. Franjo, poučen od Pavla, traži od braće da se hvale svojim slabostima. Ponoseći se slabostima, dižemo ih u nebesa i prikazujemo ih kod Gospodina. On zna da smo slabi, ali on nam zna i pomoći. Naše slabosti, stavljene pred Gospodina, bivaju preobražene u jakosti. U to možemo biti sigurni po apostolovoj riječi: Što je ludo u očima svijeta izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta izabra Bog da posrami jake. Tako slabosti prerastaju u jakosti po Božjoj logici poniznosti.
I još jedan zahtjev donosi Svetac iz Asiza, a taj je da se hvalimo svakodnevnim nošenjem križa Gospodina našega Isusa Krista. Osim što je križ vrhunski znak poniznosti najveće od svih poniznosti. Poniznost koja ravnodušnim ne ostavlja nikoga tko je srca od mesa. Ponoseći se Kristovim križem, ponosimo se svim djelom spasenja koje je Spasitelj učinio radi nas. I tako nas je na ispravan način učinio ponosnima. To je ispravan ponos: ponos u križu. Križ je oprečnost pojedinačnoj ljudskoj oholosti i ponositosti vlastitim djelima. Jer Krist je na križu umro za sve, a ne za pojedinca. Njegove su ruke razapete i razvučene tako da u boli zagrli cijelo čovječanstvo, a onda u radosti uskrsnuća svakome ponudi spasenje. Kristov križ nas uči da smo tu za drugoga. Pred Bogom smo svi jednaki. Da je drugačije, uzeo bi mene ili tebe jednog i spasio ga iz smrtnosti svijeta. Ali Bog je htio da se svi ljudi spase. I zato nam križ treba biti svagda na ustima kako bismo, umjesto uzdizanja sebe, pokazivali na Krista jednom zasvagda uzdignutog na ponos spašenim ljudima.
Gospodine Isuse Kriste, neka me po zagovoru brata Franje, tvoga poniznog sluge, jačaju njegove riječi opomene, nadahnute na tvom neizrecivom sniženju, da tako i ja svakodnevno ništim otrovnu oholost, a uzdižem tebi svoje slabosti da ih ti po snazi svetoga križa preobraziš u jakosti. Čuvaj me, Gospodine, na svome putu i blagoslovi svaki moj rad.
