Mi kršćani, a napose oni koji se smatraju sinovima i kćerima svetoga Franje, dužni smo biti braća svakome čovjeku, bez obzira je li nam on prijatelj ili ne.
O ljubavi
Gospodin govori: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone (Mt 5, 44). Istinski svojega neprijatelja ljubi onaj koji se ne žalosti zbog nepravde koju mu je nanio, nego se iz ljubavi Božje izjeda zbog grijeha njegove duše. I neka mu djelima iskaže ljubav.
sv. Franjo
Jedna od najspominjanijih riječi o kojoj slušamo u našemu vremenu je kriza. Gdje god se okrenemo neka kriza: ekonomska, politička, ustavna, kriza braka, morala… Tu riječ često čujemo na radiju, televiziji, zauzima i sve više prostora na internet portalima. Čak joj i propovjedaonica postaje prirodno boravište. Toliko je zastupljena u svim porama društva da smo čak pomalo i oglušili, ili žargonski rečeno oguglali, na njen spomen. Pa kad je već tako popularna, želio bih i ja, između ostalog, da ne budem mimo svit, ponešto napisati o njoj. Povod za tako nešto mi je bila Franjina deveta opomena koja govori, kako kaže jedan franjevački pisac, o bratskoj ljubavi te stoga odlučih u svom tekstu pisati o krizi bratske ljubavi. Po mome mišljenju, ova kriza je daleko najgora od svih, čak štoviše, usuđujem se reći da je i uzrok svih drugih kriza.
Promatrajući današnjega čovjeka da se primijetiti da ga sve više steže obruč globalne depresije. Samo se malo prošećite ulicom, provozajte automobilom i vidjet ćete kako je sve manje nasmijanih ljudi. Čovjek je zabrinut za sve i svašta, a problemi koji ga muče se iz dana u dan sve više nagomilavaju. Međutim, nije ni to najgore. Najgore je to što on osjeća da je sam, da je osoba koja živi pokraj njega negdje daleko. Mislim da ona fraza, da je čovjek otuđen od svega, pa i od samoga sebe, sve više dolazi do izražaja. Čovjek koji je po prirodi društveno biće, postaje samotnjak. On jednostavno više ne vjeruje nikome jer je toliko puta izigran od ovih ili onih. Ipak smatram kako postoji rješenje i to rješenje koje nam je ponuđeno u ovoj devetoj opomeni – bratska ljubav.
Kada Franjo govori o bratskoj ljubavi, on ne spominje ljubav prema prijateljima jer se to podrazumijeva u samoj riječi prijatelj, nego o ljubavi prema neprijateljima. Iz toga proizlazi da se bratska ljubav ne veže samo za prijatelje, nego i za neprijatelje. Mi kršćani, a napose oni koji se smatraju sinovima i kćerima svetoga Franje, dužni smo biti braća svakome čovjeku, bez obzira je li nam on prijatelj ili ne, jer je i malo iskazane ljubavi prema neprijatelju sposobno promijeniti ga u našega prijatelja. Čineći to često ćemo morati prijeći i preko samih sebe, pobijediti vlastiti egoizam, ali s druge strane to je trostruka kruna – pobjeda nad (nezdravim) sebeljubljem, dobitak prijatelja i življenje Evanđelja. Uz to, potrebno je da ta ljubav bude istinska i iskrena, baš onakva kakvom ljubimo svoju vlastitu obitelj, ljubav koja ne gleda na korist, ljubav koja je djelotvorna, a ne ona koja ostaje samo na riječima. Biti brat/sestra znači biti tu, zbog tebe i radi tebe, jer i sama spoznaja da čovjek nije sam, daje mu snagu i smisao da ide naprijed.
Naravno, to je veoma zahtjevan zadatak koji iziskuje mnogo i molitve i našega osobnog truda, ali ipak smatram kako je to zadatak od presudne važnosti, jer samo tako možemo ponuditi svijetu evanđeosku nadu za kojom posebno žudi, jer samo tako možemo mijenjati ovaj svijet nabolje.
