Već je u prvim kršćanskim vremenima mučeništvo shvaćeno kao najizvrsniji oblik ispovijesti vjere u Trojedinoga Boga. U sva četiri evanđelja imamo detaljan opis muke i smrti i uskrsnuća Gospodina Isusa Krista, početnika i uzora svakog mučeništva.
U Djelima Apostolskim čitamo o prvom mučeniku koji je umro zbog vjere u Isusa Krista: to je sveti đakon Stjepan. Kasnije nam kršćanska predaja prenosi informacije o stradanju Kristovih apostola, ali i drugih svetaca kojima je krivica bila ta što su vjerovali u Isusa Krista.
Štovanje svetih u kršćanstvu počinje sa štovanjem mučenika. U prvim stoljećima uopće nemamo ni jedan biografski spis koji bi govorio o životu nekog sveca, a da taj spis nije opis mučeništva. Takvi su spisi dragocjena svjedočanstva herojske vjere prvih kršćana: mirne smrti unatoč okrutnim mučenjima, praštanju nasuprot psovci i proklinjanju. Tako Crkva baštini spis sv. Ignacija Antiohijskog koji je pogubljen u Rimu oko 107. god. U svojoj Poslanici Rimljanima Ignacije kao optuženik moli Rimljane da ga ne trebaju braniti i žalostiti se zbog smrti koja ga čeka: „Pustite me da hrana budem zvijerima, po kojima mogu susresti Boga. Božje sam žito i zubi me zvijeri melju da postanem čiti kruh Kristov. Zazivajte Krista za mene da pomoću tih zvijeri budem žrtva Bogu“. Također posjedujemo svjedočanstvo o mučeništvu Ignacijeva suvremenika smirnskog biskupa Polikarpa. Spis svjedoči o Polikarpovoj hrabrosti i smirenosti u trenutcima kad su ga živa spalili na lomači i prenosi nam njegovu molitvu prije same smrti.
U kršćanskoj starini crkve su bile građene na mjestima gdje je grob nekog mučenika. Tako je mučeništvo već otpočetka shvaćeno kao suobličavanje Isusu Kristu u muci i smrti, ali i nada da će se to suobličavanje nastaviti i u uskrsnuću od mrtvih. Jer takvo herojstvo u samom trenutku mučenja i teškog umiranja nije moguće podnijeti ljudskim silama, nego vjerom u Boga koji daje da njegovi izabranici i te trenutke dožive kao radosni odlazak onome koga ljube. Zato se dan smrti kršćanskog mučenika zove dies natalis - dan rođenja.
I mi vjerujemo da su naša braća ubijena u vihoru zla i mržnje drugog svjetskog rata ubijena zbog svoje vjere u Isusa Krista. Stoga se svake godine i spominjemo njihova stradanja u nadi da ćemo uskoro moći s blagoslovom crkvenih vlasti slaviti ovaj dan kao blagdan njihove mučeničke smrti. Mržnja prema kršćanstvu i Isusu Kristu ujedno je bila i mržnja prema čovjeku. Zlo nije biralo koga pogubiti: nemoćne i nepokretne starce, jedva punoljetne klerike, profesore, braću laike, provincijala… Sigurno je da je smrt naše braće doživljena kao velika tragedija, budući da je gotovo trećina članova Provincije pogubljena, odgojne i obrazovne institucije bili su zatvorene, župe i samostani opustjeli… No njihova je smrt prije svega istinska ispovijest vjere u Isusa Krista i uskrsnuće, svjedočanstvo ljubavi prema Bogu upućeno nama danas. Vjera u Krista i uskrsnuće omogućava i nama da umjesto velike tragedije slavimo slavlje. I to slavlje vjere i života koji se rađa iz smrti i koji nikada ne prolazi. Njihova je smrt poticaj na vjerodostojno življenje vjere nama danas, ali i obaveza praštanja.
Mučenička smrt naše braće zadužila je nas, hercegovačke franjevce da istražimo okolnosti njihove smrti, da pronađemo njihove posmrtne ostatke i dostojno ih pokopamo. Provincija i Red su poduzeli postupak za proglašenje naše stradale braće blaženim mučenicima. A prije svega, njihova smrt zadužuje nas na vjernost Kristu, Crkvi i duhu sv. Franje.
Gospodine, Bože Svemogući, Oče ljubljenoga i blagoslovljenoga Sina tvoga Isusa Krista! Mi smo te po njemu upoznali. Bože anđela i nebeskih sila, svega stvorenja i svih pravednika koji žive kako Ti hoćeš. Hvala Ti što si me učinio dostojnim da baš danas i baš u ovaj čas budem zajedno sa svetim mučenicima dionik čaše tvoga Krista, da jednom i tijelom i dušom uskrsnem na vječni i neuništivi život Duha Svetoga. Bože istiniti, o da me danas primiš među svoje mučenike kao žrtvu divnu i ugodnu kako si je pripravio, predodredio i sada ispunio.
Za sve to hvalim te, blagoslivljam te i slavim te o vječnom i nebeskom svećeniku Isusu Kristu, tvome ljubljenom Sinu, po kojem nek je slava Tebi, zajedno s njim i Duhu Svetom, sada i u sve vjekove. Amen. Polikarpova molitva prije mučeničke smrti
Štovanje svetih u kršćanstvu počinje sa štovanjem mučenika. U prvim stoljećima uopće nemamo ni jedan biografski spis koji bi govorio o životu nekog sveca, a da taj spis nije opis mučeništva. Takvi su spisi dragocjena svjedočanstva herojske vjere prvih kršćana: mirne smrti unatoč okrutnim mučenjima, praštanju nasuprot psovci i proklinjanju. Tako Crkva baštini spis sv. Ignacija Antiohijskog koji je pogubljen u Rimu oko 107. god. U svojoj Poslanici Rimljanima Ignacije kao optuženik moli Rimljane da ga ne trebaju braniti i žalostiti se zbog smrti koja ga čeka: „Pustite me da hrana budem zvijerima, po kojima mogu susresti Boga. Božje sam žito i zubi me zvijeri melju da postanem čiti kruh Kristov. Zazivajte Krista za mene da pomoću tih zvijeri budem žrtva Bogu“. Također posjedujemo svjedočanstvo o mučeništvu Ignacijeva suvremenika smirnskog biskupa Polikarpa. Spis svjedoči o Polikarpovoj hrabrosti i smirenosti u trenutcima kad su ga živa spalili na lomači i prenosi nam njegovu molitvu prije same smrti.
U kršćanskoj starini crkve su bile građene na mjestima gdje je grob nekog mučenika. Tako je mučeništvo već otpočetka shvaćeno kao suobličavanje Isusu Kristu u muci i smrti, ali i nada da će se to suobličavanje nastaviti i u uskrsnuću od mrtvih. Jer takvo herojstvo u samom trenutku mučenja i teškog umiranja nije moguće podnijeti ljudskim silama, nego vjerom u Boga koji daje da njegovi izabranici i te trenutke dožive kao radosni odlazak onome koga ljube. Zato se dan smrti kršćanskog mučenika zove dies natalis - dan rođenja.
I mi vjerujemo da su naša braća ubijena u vihoru zla i mržnje drugog svjetskog rata ubijena zbog svoje vjere u Isusa Krista. Stoga se svake godine i spominjemo njihova stradanja u nadi da ćemo uskoro moći s blagoslovom crkvenih vlasti slaviti ovaj dan kao blagdan njihove mučeničke smrti. Mržnja prema kršćanstvu i Isusu Kristu ujedno je bila i mržnja prema čovjeku. Zlo nije biralo koga pogubiti: nemoćne i nepokretne starce, jedva punoljetne klerike, profesore, braću laike, provincijala… Sigurno je da je smrt naše braće doživljena kao velika tragedija, budući da je gotovo trećina članova Provincije pogubljena, odgojne i obrazovne institucije bili su zatvorene, župe i samostani opustjeli… No njihova je smrt prije svega istinska ispovijest vjere u Isusa Krista i uskrsnuće, svjedočanstvo ljubavi prema Bogu upućeno nama danas. Vjera u Krista i uskrsnuće omogućava i nama da umjesto velike tragedije slavimo slavlje. I to slavlje vjere i života koji se rađa iz smrti i koji nikada ne prolazi. Njihova je smrt poticaj na vjerodostojno življenje vjere nama danas, ali i obaveza praštanja.
Mučenička smrt naše braće zadužila je nas, hercegovačke franjevce da istražimo okolnosti njihove smrti, da pronađemo njihove posmrtne ostatke i dostojno ih pokopamo. Provincija i Red su poduzeli postupak za proglašenje naše stradale braće blaženim mučenicima. A prije svega, njihova smrt zadužuje nas na vjernost Kristu, Crkvi i duhu sv. Franje.
Gospodine, Bože Svemogući, Oče ljubljenoga i blagoslovljenoga Sina tvoga Isusa Krista! Mi smo te po njemu upoznali. Bože anđela i nebeskih sila, svega stvorenja i svih pravednika koji žive kako Ti hoćeš. Hvala Ti što si me učinio dostojnim da baš danas i baš u ovaj čas budem zajedno sa svetim mučenicima dionik čaše tvoga Krista, da jednom i tijelom i dušom uskrsnem na vječni i neuništivi život Duha Svetoga. Bože istiniti, o da me danas primiš među svoje mučenike kao žrtvu divnu i ugodnu kako si je pripravio, predodredio i sada ispunio.
Za sve to hvalim te, blagoslivljam te i slavim te o vječnom i nebeskom svećeniku Isusu Kristu, tvome ljubljenom Sinu, po kojem nek je slava Tebi, zajedno s njim i Duhu Svetom, sada i u sve vjekove. Amen. Polikarpova molitva prije mučeničke smrti
