Kriza je vjerojatno najčešće izgovarana riječ proteklih mjeseci. Za razliku od materijalne krize koju proklinju "sinovi ovoga svijeta", za nas, franjevce novog doba, kriza je prijelazni trenutak svetog rasta kojeg ponekad oslikavaju trpljenje pa čak i dezorijentacija.
Kriza je vrijeme kušnje, traganja, smislenog promišljanja i razlučivanja te vrijeme rasta i novosti. Pogledavši osamsto godina unatrag, svaka je franjevačka generacija živjela u vremenu svoje krize shvaćene u njenom originalnom značenju (razlučivanje). Iz spomenutih kriza rodila su se neočekivana pitanja, potrebe i dileme koje su vodile novim odabirima te, na kraju krajeva, novom identitetu koji danas ocrtava i nas, današnje fratre. Ne želim reći kako franjevački identitet, kakav su meni, 23-godišnjem franjevcu, priskrbili stariji, nije potpun, nego oni su, zahvaljujući Milosti, svoje činili te sad je vrijeme da konačno mlađi preuzmu stvar u svoje ruke. Neki stariji fratri od nas mlađih traže bespogovorno i nekritičko prihvaćanje nekih njihovih promišljanja, uvjerenja, stavova pa čak i prakse koja je kontradiktorna i donekle besmislena u sadašnjem vremenu. Ili možda svijet ipak ne ostaje mlađima? Taj osamsto godina stvarani franjevački identitet mi, mlađi, moramo svom dušom prihvatiti i učiniti ga privlačnim sadašnjem i budućem naraštaju. Sve, naravno, u skladu s Pravilom i evanđeljem.
Vrijeme krize od svakog franjevca traži ne samo ustrajnost u prosuđivanju i nadilaženju samog sebe nego, prije svega, hrabrost pri "ulijevanju novog vina u nove mješine". Jer zaista je potrebna hrabrost i odvažnost da bismo se suočili prvenstveno s nama samima.
Upravo nas naša zemaljska sigurnost koči u duhovnom napretku bratstva. Strah, za kojeg se čini da nas štiti i brani, zapravo nas veže uz one sitne regresivne sigurnosti, uz koje se osjećamo udobno, lijepo i dobro.
Da bismo nastavili osamstogodišnju evoluciju franjevaštva, potrebna je, dakle, hrabrost, dobra volja i vjera u Onoga koji nas prati na svim našim putovima. Bez vjere, povjerenja i bez prepuštanja Gospodinu (kojega u konačnici i nasljedujemo), postajemo žrtve naših nekonkretnih analiza i beznadnog realizma koji se ogleda u prošlosti umjesto da stremi budućnosti.
Kriza je egzistencijalno promišljanje onog što smo sada u svjetlu onoga što bismo mogli (i trebali) biti. Jesmo li svjesni da je i naše vrijeme – vrijeme mogućeg napretka?
