Ovim ili sličnim riječima Franjo veli u svojoj Oporuci: "Nitko mi nije pokazao što mi valja činiti nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti po Evanđelju."
Živeći radikalno, skromno i jednostavno u vremenu kiča i kićenosti, nije ostao neprimijećen. Franjo oblači neugledne prnje te opasavši se užetom obilazi trgove i ulice propovijedajući Ljubav i žaleći kako ista nije ljubljena. Još je od postanka svijeta bilo ljudi žednih Boga i gladnih Njegovih riječi te su i u trinaestom stoljeću hrlili u Franjinu blizinu. Ubrzo dolazi do stvaranja prvog bratstva.
Franjo je znao da je ovo što se događa prava interpretacija Kristova vapaja ("Franjo, popravi moju crkvu!") te se još marljivije u ulozi Božjeg radnika baca na žetvu. Budući da se njegovo bratstvo razlikovalo od ostalih ljudi i načinom odijevanja i života, prozvani su "pokornicima iz grada Asiza". No, sam Franjo je htio da se njegovo bratstvo zove "Red manje braće", jer su htjeli biti manji od malenih i da se tako ne bi usudili postati nešto veće.
Budući da se bratstvo iz dana u dan sve više uvećavalo, papa Inocent III. 1209. potvrđuje Franji i njegovoj braći "Pravilo života", koje glasi: "Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našeg Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći." Ove godine slavimo osamstotu obljetnicu tog famoznog čina.
Duhovno se uspinjući Franjo dostiže vrhunac svetosti na brdu La Verni te 1224. godine biva obilježen Isusovim ranama. One svete noći Franjo je vidio lik Raspetog iznad sebe te su se odjednom na njegovim rukama i nogama očitovali tragovi onih Rana kakve je imao Raspeti.
Nakon spektakularnog života uslijedio je lagani svršetak. U dobi od četrdeset i dvije godine, oslabljen askezom i ranama te bolešću očiju, osjetio je da mu se bliži smrt. Osoba, kao što je Franjo, na svom svršetku osjeti mir.
Franjo je dana 3. listopada 1226. u Porciunkuli posljednji put blagoslovio svoj rodni Asiz, legao na golo tlo i pjevajući poželio dobrodošlicu sestrici Smrti.
"Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre nam tjelesne smrti kojoj nijedan živi čovjek izmaknuti ne može."
Odmah je 1228. proglašen svecem. Ljudima nisu trebala čudesa da bi Franju proglasili dionikom nebeskih dobara jer su ga vlastitim očima gledali i u istini vjere promatrali.
Franjo je znao da je ovo što se događa prava interpretacija Kristova vapaja ("Franjo, popravi moju crkvu!") te se još marljivije u ulozi Božjeg radnika baca na žetvu. Budući da se njegovo bratstvo razlikovalo od ostalih ljudi i načinom odijevanja i života, prozvani su "pokornicima iz grada Asiza". No, sam Franjo je htio da se njegovo bratstvo zove "Red manje braće", jer su htjeli biti manji od malenih i da se tako ne bi usudili postati nešto veće.
Budući da se bratstvo iz dana u dan sve više uvećavalo, papa Inocent III. 1209. potvrđuje Franji i njegovoj braći "Pravilo života", koje glasi: "Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našeg Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći." Ove godine slavimo osamstotu obljetnicu tog famoznog čina.
Duhovno se uspinjući Franjo dostiže vrhunac svetosti na brdu La Verni te 1224. godine biva obilježen Isusovim ranama. One svete noći Franjo je vidio lik Raspetog iznad sebe te su se odjednom na njegovim rukama i nogama očitovali tragovi onih Rana kakve je imao Raspeti.
Nakon spektakularnog života uslijedio je lagani svršetak. U dobi od četrdeset i dvije godine, oslabljen askezom i ranama te bolešću očiju, osjetio je da mu se bliži smrt. Osoba, kao što je Franjo, na svom svršetku osjeti mir.
Franjo je dana 3. listopada 1226. u Porciunkuli posljednji put blagoslovio svoj rodni Asiz, legao na golo tlo i pjevajući poželio dobrodošlicu sestrici Smrti.
"Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre nam tjelesne smrti kojoj nijedan živi čovjek izmaknuti ne može."
Odmah je 1228. proglašen svecem. Ljudima nisu trebala čudesa da bi Franju proglasili dionikom nebeskih dobara jer su ga vlastitim očima gledali i u istini vjere promatrali.
