Sveti se Franjo Asiški rodio u talijanskom gradiću Asizu 1181. godine. Bio je imućna podrijetla, jer mu je otac bio trgovac, a majka Ivana plemićkog roda.
Krsno mu je ime Ivan Krstitelj, ali ga je otac iz milja i ljubavi prema Francuskoj, uz koju je bio poslovno vezan, preimenovao u Francesco, što bi na hrvatskom značilo "Mali Francuz", "Francuzić"…
Biti sin bogatih roditelja u onom vremenu (čak i u ovom današnjem) uključuje u sebi tešku sudbinu i sve je osim prednosti. Naime, u bogatstvu roditeljskog okrilja postoji opasnost za mlade ljude. I sam Franjo je imao mnogo novaca na raspolaganju, pa ga je zato lakoumno i nepromišljeno razdavao. Tako je postao vođa asiške mladeži. Poput mlađih ljudi i Franjo je, ne razbijajući si glavu različitim životnim problemima, svoje rane godine provodio u različitim zabavama.
Njegova sklonost rasipnosti koju je javno pokazivao otkriva nam i jednu njegovu osobinu vrijednu divljenja. Iako je bio bogat, ipak nije bio uskogrudnog karaktera. Naime, kad je jednom u svojoj trgovini zbog trenutačne zaposlenosti škrto otpremio siromaha, nakon toga postupka mučila ga je grižnja savjesti zbog čega je odlučio: "Ubuduće neću odbiti nijedne molbe!". Darivanje mu je bila osobina od njegova mladenačke dobi i ostala mu je za svega njegova života.
Kao mladić živahne i vedre naravi do svoje dvadeset i pete godine života, željan slave, sanjao je o viteštvu kao i mnogi mladići njegova vremena. Nešto usporedivo s današnjom pomamom za mjestom u današnjem nogometnom staležu.
Kao sudionik rata između Asiza i Peruggie 1202., pridružuje se godine 1205. carskoj vojsci u Apuliju, nadajući se viteškog časti i naslovu. No, umjesto toga dospio je u zarobljeništvo, oblio te su njegove viteške ambicije pale u vodu.
Kad je napokon bio pušten iz zatvora, postao je drugačiji. Izgubio je živahnost, njegov mladenački elan je kopnio te se počeo sve češće povlačiti u osamu. Nekoć prosječan kršćanin sad je počeo više moliti i razmišljati o svojoj egzistenciji. Kriza prouzročena viteškom ambicijom potaknula je mladog Franju na temeljito promišljanje.
Ta promjena u njegovu životu odvijala se polagano, ali je poprimala sve konkretnije oblike dok nije konačno i njegova okolina zapazila da je postao nekako drugačiji. On je sam osjećao da je njime ovladao netko Jači. Kad je konačno prizdravio, često se čeznutljivo pitao: "Što daje smisao mom životu?".
Iznenada je jednog dana sreo gubavca. Lagano kasajući na svom konju začuo je gubavčevo zvonce kojim je one "zdrave" ljude upozoravao da je u blizini netko "nečist". Franjo je oduvijek osjećao silnu odvratnost prema toj bolesti; teško se mogao odlučiti da te ljude i pogleda zbog njihova izgleda i neugodna zadaha. No, gle čuda… Netko ga je prisilio da jednom takvom čovjeku dadne milostinju i da ga poljubi. Franjo pokriva svojim usnama ruku gubavca bez straha od zaraze. Koliko je u čudu bio gubavac – toliko je pa čak i više sam Franjo bio iznenađen svojom gestom. Upravo zato treba susret s gubavcem ocijeniti kao prvi korak u "novom životu". Jer "onako mu je Gospodin dao da počne činiti pokoru. Dok je još bio u grijesima, bilo mu je mrsko i gledati gubavce. I sam Gospodin Bog doveo ga je među njih i on im je iskazivao milosrđe. I ono što mu se prije činilo mrskim pretvorilo se u duhovnu i tjelesnu slast." Pobjedu nad samim sobom Franjo je pripisao samo Bogu, a ne sebi.
Jedan od najpoznatijih doživljaja iz Franjina života je ona scena iz kapelice svetog Damjana. Jednog je jutra Franjo ušao u staru ruševnu crkvicu svetog Damjana pomoliti se pred Raspetim. Dok je bio uronjen u molitvi, čuo je s Križa ove ili iste riječi: "Franjo, popravi moju kuću!" Taj je prizor raspametio ionako zbunjenog Franju. Shvativši doslovno riječi Gospodnjeg glasa, Franjo se bacio na restauraciju spomenute crkvice. Nije se samo zaustavio na Svetom Damjanu nego je popravljao ostale crkve i kapelice u okolici. No, s vremenom je shvatio uzaludnost svog posla: Gospodin je od njega tražio da obnovi živu Crkvu. Franjo ne odustaje i baca se na novi-stari posao. Iako je bio najveća provokacija službenoj crkvenoj hijerarhiji i njihovom nagomilavanju materijalnog bogatstva, svoju družbu nije utemeljio izvan Crkve. On nije bio reformator, ali ga je crkvena povijest proglasila jednim od najvećih duhovnih obnovitelja koji je vratio Crkvu njenim izvorima.
Gospodin je svojom svetom providnošću Franju malim, ali sigurnim i radikalnim koracima vodio pravom cilju. Jednog su se zimskog dana na svetoj euharistiji Franji u srce urezale slijedeće riječi Matejeva evanđelja: "Idite i propovijedajte! Besplatno primiste – besplatno dajte! Ne stječite ni zlata ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa… Ulazeći u kuću, zaželite joj mir…" Franjo je bio prosvijetljen jer to je bilo ono što je htio, ono što je tražio, ono što je želio cijelim srcem izvršavati. Nakon što mu je svećenik protumačio riječi Evanđelja, istog trenutka nestaje njegove zbunjenosti. Gospodinove riječi pretvorile su se u odluku. Nije više bilo mjesta nesigurnosti i sumnjama.
Jedan od najradikalnijih čina u Franjinoj životnoj drami bio je raskid roditeljske veze sa svojim ocem, Pietrom Bernandoneom. Pietro je bio poslovan čovjek i jako imućan Asižanin te su mu sinovljeve ideje bile na ruglo i sramotu. Nekadašnji gradski veseljak i folirant postao je u očima sugrađana cirkusant i luđak. Razumljiva nam je očeva nevolja i briga: i sami uvijek bježimo od onih koji su drugačiji od nas. Na sva zvona veličamo svoju teoretsku toleranciju dok u praksi toleriramo samo ono što nam se sviđa. No, Pietra je zaboljelo što se njegov miljenik Francesco onako ponaša. Zašto? Ta dao mu je sve. On bi nakon njega naslijedio veći dio imovine i oženivši imućniju Talijanku (možda bi u očevim očima Francuskinja bila idealnija) preuzeo obiteljski posao. Svakom bi ocu Franjino ponašanje bilo čudno. U najmanju ruku.
Rođeni ga je otac tužio biskupu te ga izvrgnuo javnom suđenju na glavnom trgu pred asiškom gomilom željnom senzacija, tuđih nevolja i skandala. Franjo odgovara na očeve optužbe skidajući sa sebe svu odjeću i vraćajući je ocu Petru. Vratio je ocu sav skromni materijalni imetak zbog kojeg se Petar toliko uzjogunio. Franjo će od sad radosno govoriti: "Oče moj, koji jesi na nebesima…"
I tako "ludi Asižanin" više ne luta bez cilja te započinje novi život...
Biti sin bogatih roditelja u onom vremenu (čak i u ovom današnjem) uključuje u sebi tešku sudbinu i sve je osim prednosti. Naime, u bogatstvu roditeljskog okrilja postoji opasnost za mlade ljude. I sam Franjo je imao mnogo novaca na raspolaganju, pa ga je zato lakoumno i nepromišljeno razdavao. Tako je postao vođa asiške mladeži. Poput mlađih ljudi i Franjo je, ne razbijajući si glavu različitim životnim problemima, svoje rane godine provodio u različitim zabavama.
Njegova sklonost rasipnosti koju je javno pokazivao otkriva nam i jednu njegovu osobinu vrijednu divljenja. Iako je bio bogat, ipak nije bio uskogrudnog karaktera. Naime, kad je jednom u svojoj trgovini zbog trenutačne zaposlenosti škrto otpremio siromaha, nakon toga postupka mučila ga je grižnja savjesti zbog čega je odlučio: "Ubuduće neću odbiti nijedne molbe!". Darivanje mu je bila osobina od njegova mladenačke dobi i ostala mu je za svega njegova života.
Kao mladić živahne i vedre naravi do svoje dvadeset i pete godine života, željan slave, sanjao je o viteštvu kao i mnogi mladići njegova vremena. Nešto usporedivo s današnjom pomamom za mjestom u današnjem nogometnom staležu.
Kao sudionik rata između Asiza i Peruggie 1202., pridružuje se godine 1205. carskoj vojsci u Apuliju, nadajući se viteškog časti i naslovu. No, umjesto toga dospio je u zarobljeništvo, oblio te su njegove viteške ambicije pale u vodu.
Kad je napokon bio pušten iz zatvora, postao je drugačiji. Izgubio je živahnost, njegov mladenački elan je kopnio te se počeo sve češće povlačiti u osamu. Nekoć prosječan kršćanin sad je počeo više moliti i razmišljati o svojoj egzistenciji. Kriza prouzročena viteškom ambicijom potaknula je mladog Franju na temeljito promišljanje.
Ta promjena u njegovu životu odvijala se polagano, ali je poprimala sve konkretnije oblike dok nije konačno i njegova okolina zapazila da je postao nekako drugačiji. On je sam osjećao da je njime ovladao netko Jači. Kad je konačno prizdravio, često se čeznutljivo pitao: "Što daje smisao mom životu?".
Iznenada je jednog dana sreo gubavca. Lagano kasajući na svom konju začuo je gubavčevo zvonce kojim je one "zdrave" ljude upozoravao da je u blizini netko "nečist". Franjo je oduvijek osjećao silnu odvratnost prema toj bolesti; teško se mogao odlučiti da te ljude i pogleda zbog njihova izgleda i neugodna zadaha. No, gle čuda… Netko ga je prisilio da jednom takvom čovjeku dadne milostinju i da ga poljubi. Franjo pokriva svojim usnama ruku gubavca bez straha od zaraze. Koliko je u čudu bio gubavac – toliko je pa čak i više sam Franjo bio iznenađen svojom gestom. Upravo zato treba susret s gubavcem ocijeniti kao prvi korak u "novom životu". Jer "onako mu je Gospodin dao da počne činiti pokoru. Dok je još bio u grijesima, bilo mu je mrsko i gledati gubavce. I sam Gospodin Bog doveo ga je među njih i on im je iskazivao milosrđe. I ono što mu se prije činilo mrskim pretvorilo se u duhovnu i tjelesnu slast." Pobjedu nad samim sobom Franjo je pripisao samo Bogu, a ne sebi.
Jedan od najpoznatijih doživljaja iz Franjina života je ona scena iz kapelice svetog Damjana. Jednog je jutra Franjo ušao u staru ruševnu crkvicu svetog Damjana pomoliti se pred Raspetim. Dok je bio uronjen u molitvi, čuo je s Križa ove ili iste riječi: "Franjo, popravi moju kuću!" Taj je prizor raspametio ionako zbunjenog Franju. Shvativši doslovno riječi Gospodnjeg glasa, Franjo se bacio na restauraciju spomenute crkvice. Nije se samo zaustavio na Svetom Damjanu nego je popravljao ostale crkve i kapelice u okolici. No, s vremenom je shvatio uzaludnost svog posla: Gospodin je od njega tražio da obnovi živu Crkvu. Franjo ne odustaje i baca se na novi-stari posao. Iako je bio najveća provokacija službenoj crkvenoj hijerarhiji i njihovom nagomilavanju materijalnog bogatstva, svoju družbu nije utemeljio izvan Crkve. On nije bio reformator, ali ga je crkvena povijest proglasila jednim od najvećih duhovnih obnovitelja koji je vratio Crkvu njenim izvorima.
Gospodin je svojom svetom providnošću Franju malim, ali sigurnim i radikalnim koracima vodio pravom cilju. Jednog su se zimskog dana na svetoj euharistiji Franji u srce urezale slijedeće riječi Matejeva evanđelja: "Idite i propovijedajte! Besplatno primiste – besplatno dajte! Ne stječite ni zlata ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa… Ulazeći u kuću, zaželite joj mir…" Franjo je bio prosvijetljen jer to je bilo ono što je htio, ono što je tražio, ono što je želio cijelim srcem izvršavati. Nakon što mu je svećenik protumačio riječi Evanđelja, istog trenutka nestaje njegove zbunjenosti. Gospodinove riječi pretvorile su se u odluku. Nije više bilo mjesta nesigurnosti i sumnjama.
Jedan od najradikalnijih čina u Franjinoj životnoj drami bio je raskid roditeljske veze sa svojim ocem, Pietrom Bernandoneom. Pietro je bio poslovan čovjek i jako imućan Asižanin te su mu sinovljeve ideje bile na ruglo i sramotu. Nekadašnji gradski veseljak i folirant postao je u očima sugrađana cirkusant i luđak. Razumljiva nam je očeva nevolja i briga: i sami uvijek bježimo od onih koji su drugačiji od nas. Na sva zvona veličamo svoju teoretsku toleranciju dok u praksi toleriramo samo ono što nam se sviđa. No, Pietra je zaboljelo što se njegov miljenik Francesco onako ponaša. Zašto? Ta dao mu je sve. On bi nakon njega naslijedio veći dio imovine i oženivši imućniju Talijanku (možda bi u očevim očima Francuskinja bila idealnija) preuzeo obiteljski posao. Svakom bi ocu Franjino ponašanje bilo čudno. U najmanju ruku.
Rođeni ga je otac tužio biskupu te ga izvrgnuo javnom suđenju na glavnom trgu pred asiškom gomilom željnom senzacija, tuđih nevolja i skandala. Franjo odgovara na očeve optužbe skidajući sa sebe svu odjeću i vraćajući je ocu Petru. Vratio je ocu sav skromni materijalni imetak zbog kojeg se Petar toliko uzjogunio. Franjo će od sad radosno govoriti: "Oče moj, koji jesi na nebesima…"
I tako "ludi Asižanin" više ne luta bez cilja te započinje novi život...
