Šume su posebna mjesta. Za njih se redovite vežu neke čudne priče kojih smo se kao djeca bojali. Šuma je u tim pričama uvijek bila mjesto gdje je stanovalo neko čudnovato biće koje bi nas djecu zasigurno uhvatilo da smo se usudili sami po noću šetati tamo.
A noću je šuma naročito tiha pa se svako šuštanje može okarakterizirati kao pokušaj napada nepoznatog čudovišta. Šuma je mjesto koje odiše tajnovitošću. Stabla poput stražara mirno stoje i šute. Od njih nećete dobiti odgovore. Ali ona sve vide. U prošlu nedjelju tako mi se tužnim učiniše ta stabla na početku šume u Maclju. Kao da nešto žele poručiti, a ne mogu. A ta šuma je doista šuma prepuna tajni. Godine 1945. u toj se šumi dogodio stravičan pokoj hrvatskog naroda. Neki čak spominju brojku od 13000 ljudi koji su našli svoj grob u toj šumi. Smrt u tišini. Tiha kolona ljudi, a s vremena na vrijeme se čuju rafali. Bez suđenja. Mladi, stari, sijedi, plavokosi, visoki, niski, bez razlike pogibaju Hrvati. Zato što su Hrvati. Samo 1163 posmrtna ostatka su identificirana i pokopana. Među njima i tri naša brata: fra Metod Puljić, fra Darinko Mikulić i fra Julijan Petrović Spomen na te žrtve bijaše povod i našeg odlaska na pobožnost Puta križa i sveto misno slavlje koje je predvodio pomoćni biskup zagrebački mons. Vlado Košić. Istina je teška, reče biskup Košić. A ta istina je, kako on reče, ta da je Europa dobila slobodu pobijedivši fašizam i nacizam, a Hrvati su dospjeli u ropstvo završivši u komunizmu. Hrvati, što je najžalosnije, prošli su najgore u Hrvatskoj. Već su na ulasku u svoju Hrvatsku, na samoj granici toliki izgubili svoje živote i našli svoj grob u jednoj od više od 130 jama u Maceljskoj šumi. Istina će vas osloboditi, naglasio je biskup Košić. Ma kako ta istina bila gorka, ona je uvijek bolja od najslađe laži. Istina je čvrst temelj na kojem treba graditi svoju sadašnjost i budućnost. Laž je opterećenje. Laž povlači za sobom još više laži. Zato biskup zaključuje pozivom na molitvu upućenu za tražitelje istine; da se ne umore ti plemeniti borci.
