Ostao bih gledati ono danima. U tim trenucima ni hladnoće ni drugih ljudi okolo. Ja ne mogu vjerovat da se to događa u mojoj neposrednoj blizini. Neka neopisiva radost prolazi čitavim mojim bićem.
Ja umoran k'o malo kad. Sv. Stipan je. Rano smo se morali ustati i krenuti put Hercegovine. Fra Josipu i fra Vjeki je ređenje navečer, a mi u Zagrebu. Puno proba, puno obveza i puno truda je uloženo u te božićne i predbožićne dane, a izgleda da je sve to stiglo na naplatu na Stipanjdan. U kombiju sam kao na drogama. Čitavim putem mijenjam položaje pokušavajući pronaći najidealniji za koji časak sna. Znam, to je uzaludna misija jer slabo spavam i u kombiju i u autobusu. No, umor je izgleda bio jači, pa sam skoro čitavim putem bio u polusnu. Bolje išta, nego ništa, zar ne? Tek se uz krunicu malo razbuđujem. A prvi put ću u životu sudjelovati na svećeničkom ređenju. Nije mi to baš bilo u glavi tih jutarnjih sati, morat ću vam priznat. Jedino mi je čitanje bilo u glavi. Rečeno mi je, naime, da bih ja trebao čitati jedno od misnih čitanja. A ja k'o ja, trema pred "veliki" nastup je bila u klicama već prisutna ujutro.
I tako, dođosmo mi u Mostar. Hladno pravo. Odmah nas dočekuju braća u Mostaru s nimalo ohrabrujućim informacijama. U crkvi je, kažu, hladno k'o u hladnjači. A nema nam druge, nego dobro se obući. Mi bogoslovi trebamo biti u asistenciji biskupu i svako malo naši razgovori se okreću u tom pravcu. Znamo tko će što raditi, ali nismo baš presigurni u svoj nastup, kad i što treba raditi. Bit će i neka proba, valjda. Otišli mi i na kavu malo živce smirit i pokušat se zgrijat. Napokon se približava i 6 sati, treba se pomalo spremat i oblačit na sebe što više odjeće a da ipak ne bude preočito da imamo na sebi deset džempera. Fratri se okupljaju. Čestitanje na sve strane. Ta božićno je vrijeme. Ja još ne znam ni koje ću čitanje čitati, tako da me pomalo hvata trema. Don Ivana Štironje još nema, a on je biskupov ceremonijer. Od probe neće izgleda biti ništa. Hajde dobro. Napokon sam našao čitanje i malo se smirio. Petnaest minuta prije mise pojavljuje se i don Ivan. Kazuje tko će što raditi i pokušavamo se malo organizirati. Meni daju križ. Standardno. Pohvatali smo glavne informacije, a don Ivan će u hodu govoriti tko će što raditi.
Ulazimo u crkvu. Probijamo se kroz narod. Vidim pokoje poznato lice hodajući prema oltaru. Priče su bile istinite. U crkvi je bilo izvanredno hladno. Zbor lijepo pjeva. Hvala Bogu. Da zbor ne pjeva lijepo i one minute koje su produljene hladnoćom trajale bi još dulje uz kreštavu pjesmu. Kažu mi da prebrojim svećenike koliko ih je u koncelebraciji. Jesam ih barem deset puta prebrojao. I svaki put ih je bilo različito na broju. Ja se nikako sabrat. Misa počinje. Približava se moj nastup. Ajme. Prođe dobro. Vraćam se na svoje mjesto i onako s olakšanjem kažem sebi: "Toliko od mene! Bože, hvala ti!" Evanđelje se pjeva. Lijepo. Propovijed. Lijepa. Pjevat će se litanije. Kleknusmo. Njih dvojica se prostriješe po podu. Znak potpunog predanja. Koji prizor. Hladno i dalje. Pod je poput leda. Gledam ljude oko sebe. Neki svećenici su zatvorili oči i tiho odgovaraju: Moli za nas! Gledam fra Josipovu mamu Jadranku u prvoj klupi. I ona, pogleda uprta u Josipa, pjeva: Moli za nas valjda najiskrenije od svih nas. Neka me jeza prođe. Slušam sva ta imena svetaca koje zazivamo u pomoć. Zovem ih i za njih dvojicu i za sebe. Za sve nas ondje. Velika slavlja su uglavnom motiv više, barem što se mene tiče, za ustrajnost u svom pozivu. Uvijek osjetim tada neki mir i Božji poticaj.
U nekom trenutku tijekom mise reče mi don Ivan da ću ja držati ulje prilikom mazanja fra Josipovih i fra Vjekinih ruku. Biskup tada maže svetim uljem dlanove novozaređenika. I dođe i taj trenutak. Don Ivan mi dade znak. Ja pođoh. Kleknuo sam do biskupa. Fra Nikola i fra Stipan su također tu. Nikola drži mikrofon, a Stipan obrednik. I pristupiše njih dvojica jedan po jedan, a biskup im maže ruke. Meni se tresu ruke, kao da je meni ređenje. Biskup naginje teglicu u kojoj je ulje, a mene strah da se ne bi prolilo ulje. Strah me nenadanog trzaja pa ja to sve polako naginjem i napokon on palcem dotakne ulje. Ja tu ostajem bez teksta. Znate onu definiciju sakramenata: Sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Božje prisutnosti. E, ja sam osobito tada, kao nikad prije, osjetio Božju prisutnost, preko tih vidljivih znakova. Oni ispružiše svoje ruke, a biskup trlja palcem po njihovim dlanovima sveto ulje. Ne znam kako opisati sve ono što sam ja osjećao u tim trenucima. Možda je to bio osjećaj koji se želi začuditi kolika je Božja radost zbog dva njegova stvorenja koja su se odlučila darovati svoj život njemu, zbog dva stvorenja koja su odlučila biti svećenici. Ja zahvaljujem Bogu na tom daru. Na daru moje prisutnosti u tom za mene neopisivom činu. Misli strelovito prolaze kroz moju glavu. Pa tako će i meni bit za koju godinu. Ja ni 30 cm od tog događaja. Ostao bih gledati ono danima. U tim trenucima ni hladnoće ni drugih ljudi okolo. Ja ne mogu vjerovat da se to događa u mojoj neposrednoj blizini. Neka neopisiva radost prolazi čitavim mojim bićem. Njih dvojica su mi ionako posebno prirasla srcu, a sad gledam taj trenutak u kojem oni postaju svećenici. To je nešto nevjerojatno. Ja sam hodao 20 cm iznad zemlje tu večer. Ja sam iznova povjerovao Bogu tu večer. Ja sam se iznova odlučio za svećenički poziv tu večer. Ja sam bio sretan tu večer.
