Danas se spominjemo obljetnice rođenja za nebo našeg oca fra Joze Vasilja, neustrašivog i marljivog misionara, koji je djelovao na njivi Gospodnjoj u Demokratskoj Republici Kongo.
Mlad sam i nisam ga osobno poznavao, ali naša starija braća franjevci prenijela su mi vrlo bogato svjedočanstvo o njemu. Fra Jozo Vasilj je svoj misionarski život posvetio služenju Crkvi i svojoj braći. Djelovao je u našoj Provinciji svetog Benedikta Afričkog od 1989. do 2001. godine. Pamtimo ga kao fratra koji se vrlo brinuo za formaciju i bratstvo. Bio je profesor na Franjevačkoj bogosloviji u Kongu, ali i rektor i inicijator priključenja navedene bogoslovije Papinskom sveučilištu Antonianumu u Rimu.
Također je, prije povratka u Hercegovinu, svoju dragu domovinu, vršio zadaću provincijalnog vikara i provincijala u Kongu. Braća nam uvijek govore da je bio pun poniznosti i milosrđa. Uvijek se trudio svakome podariti osmijeh. Svojim humorom znao je ljudima oko sebe život učiniti ugodnijim. Fra Jozo je uvijek izabirao zadnje mjesto i bio je velikodušan. Sagradio je tridesetak soba, kapelu i veliku aulu za sastanke u bogosloviji te novicijat u Lubumbashiju.
Putovao je u teškim ratnim uvjetima. Spasio je mnoge ljude koje su pobunjenici uhitili ili napali dok je pregovarao s njima. Uvijek je znao pronaći ljubazan jezik da otvori vojne barijere. U svojoj jednostavnosti i pun pažnje posjetio je svu braću u različitim samostanima. Bio im je na raspolaganju i pamtio je imena ljudi i okolnosti u kojima ih je zatekao. Jako je volio sport. Bio je pobožan fratar i nikada nije propuštao meditacije u kapelici.
To je, ukratko, baština koju čuvamo u spomen na našeg brata Jozu Vasilja, velikog misionara čije će ime zauvijek ostati upisano u našim ljetopisima, a nada sve u našim srcima.
