Hercegovački franjevci u žrvnju Bleiburga i Križnoga puta

Hrvatski je narod u svibnju 1945. doživio najveću tragediju u svojoj dugoj povijesti. Pokolj na bleiburškom polju te kolone križnoga puta u kojima su se našli toliki sinovi i kćeri našega naroda, krvava su i bolna uspomena do današnjih dana. Sudbinu svoga naroda, kao i u svemu drugome, dijelili su i hercegovački franjevci. Njih 14-orica, od ukupno 66 pobijenih hercegovačkih fratara, stradali su na Križnom putu, a o tome što se s njima događalo jako je malo podataka. Uz obljetnicu Bleiburške tragedije, mi donosimo njihova imena i kratki životopis, kao spomen i opomenu, zahvalu i molitvu njima. Kao literatura poslužiti će nam knjiga fra Častimira Majića U nebo zagledani, knjiga životopisa naše pobijene braće koju je fra Častimir napisao kao njihov suputnik i supatnik.

 

Rođen je 10. travnja 1908. u Drinovcima kod Gruda. Sa 12 godina odlazi u sjemenište na Široki Brijeg. U novicijat ulazi 1926., a studij bogoslovije započinje 1932. u Mostaru gdje je 1932. Zaređen za svećenika. Studij završava u tadašnjoj Njemačkoj u Breslau. Po povratku u Hercegovinu bio je zauzeti pastorali djelatnik. Poginuo je od zločinačke ruke negdje kod Maribora u 37 godini života. Fra Častimir Majić i njemu napisa: „Fra Anđelko je ispio kalež boli do vrha Kalvarije koja ga je na Križnom putu održala jakim. U svojim slabostima ponovno je kršten vlastitom krvlju, a svojim si je mučeništvom pripravio boravak na nebesima.“

 

fra Dane Čolak 
 

Rodio se 1916. u Mamićima. Kao dječak ulazi u franjevačko sjemenište na Širokom Brijegu, a 1936. U novicijat na Humcu. 1941. je zaređen za svećenika. Bio je kapelan u Drinovcima i vojni dušebrižnik domobranima. Ubijen je sredinom svibnja negdje kod Maribora. Fra Častimir piše: „U njemu se skrivao patnik koji je osjetljivo proživljavao tragediju svoje domovine i stradanja hrvatskoga naroda, prepuštena vlastitoj sudbini. Pogledi njegove ožalošćene duše zrcalili su se u riziku smrti i njegovu susretu sa vječnim Bogom.“

 

fra Tihomir Zubac
 

Tadija Zubac rođen je 1918. u Gradnićima kod Čitluka. Nakon sjemeništa na Širokom Brijegu, ulazi u franjevački novicijat i uzima ime fra Tihomir 1936. Za svećenika je zaređen 1943. i radi pastoralno u Grudama. Ubijen je, zajedno sa svojom braćom, negdje kod Maribora. Fra Častimir bilježi: „Bio je društveno zauzet i stvarao je ugođaj zabavljača. Literarno nadaren bavio se znanstvenim i spisateljskim radom. (…) Sudjelovao je u svim špotskim i društvenim djelatnostima đaka koji su u njemu gledali predvodnika u pojedinim pothvatima.“

 

fra Lujo Milićević
 

Rodio se u Studencima pokraj Ljubuškoga 1919. U franjevački red ulazi 1937., a 1943. Biva zaređen za svećenika. Ubijen negdje pored Maribora. Fra Častimirove riječi o fra Luji: „Bog ga je obdario posebnim duhovnim, duševnim i tjelesnim odlikama koje su zračile svetačkom dobrotom i evanđeoskom poniznošću. Taj idealni mladić u susretu s ljudima svakoga je osvajao i bez prisile povećavao broj svojih prijatelja.“

fra Svetislav Markotić
 

Rođen je u Grabovniku 1921. U novicijat ulazi 1938, a 1944. Biva zaređen za svećenika i to u Vitini. Ubijen je kod Maribora u 24. godini života. Fra Častimir za njega veli: „U tajni svakidašnjice dozrijevao je u sjemeništu i uzornim vladanjem stjecao simpatije ne samo svojih profesora i odgojitelja nego i svih daka koji su u njemu nazrijevali vjernog sljedbenika sv. Franje iz Asiza.“

 

fra Emil Stipić
 

Rođen je 1912. U novicijat ulazi 1932., a 1937. biva zaređen za svećenika. Kao svećenik djeluje u Duvnu, Mostaru i na Gorancima, a ubijen je negdje u Sloveniji. Fra Častimir o njemo piše: „On je još kao srednjoškolac nosio hrvatski grb na prsima pod kojim je kucalo plemenito srce prekaljena rodoljuba i revna učenika.“

 

fra Bruno Adamčik
 

Rođen je 1908. u Konjicu. 1926. Ulazi u novicijat, a 1932. je zaređen za svećenika. Djelovao je u zajednici hercegovačkih fratara u SAD-u i Kanadi. Bio je i akademski glazbenik i zaljubljenik u fotografiju te profesor na Gimnaziji na Širokome Brijegu. Ubijen je u drugoj polovici svibnja negdje u Sloveniji. Fra Častimir piše: „Fra Bruno je bio tih i samozatajan redovnik s mladenačkim poletom u radu. U svojoj jednostavnosti ljubazno je pristupao ljudima i s njima se veselio. Oko sebe je okupljao mladost oko koje počiva nada i budućnost svakoga naroda.

 

fra Metod Puljić
 

Rođen je 1912. U Vašarovićima odakle je otišao najprije u sjemenište na Široki Brijeg te u novicijat na Humcu 1932. 1937. Zaređen je za svećenika u Mostaru. Službovao je na Humcu, u Mostaru i u Izbičnu. Ubijen je u Maceljskoj Šumi početkom lipnja 1945. Fra Častimir kaže: „On je po naravi bio iskreno otvoren prema svima, posebno prema sjemeništarcima i bogoslovima. Svojom marljivošću i upornošću stjecao je potrebno znanje i u društvu bio ugodan sugovornik. Volio je šport i zabavu.“

 

Rodio se u Podkraju, u župi Kočerin 1919. 1937. stupa u novicijat na Humcu, a za svećenika je zaređen 1943. Početkom lipnja 195. Stradava u Maceljskoj Šumi. Fra Častimir bilježi: „Stasit i zamišljen fra Darinko je zauvijek iščeznuo iz vida samostanske zajednice. U 26. godini života u mračari maceljske jame, koja krije njegove tajne i tajne tisuća drugih masakriranih žrtava, prekinut je fra Darinkov nedosanjan san.“

 

fra Julijan Petrović
 

Najmlađi stradalnik na Križnome putu među našom braćom fra Julijan rođen je 1923. U Duvnu. Nakon sjemenišne gimnazije na Širokom Brijegu, 1942. stupa u franjevački novicijat na Humcu. Kao bogoslov stradava u Maceljskoj Šumi početkom lipnja 1945. Fra Častimir zapisuje: „Evanđeoskom čistom istinom bio je naadahnut i franjevački klerik fra Julijan koji je vlastitom krvlju posvjedočio svoju vjeru u Krista Gospodina. Na zgarištu njegova tijela očituje se govor mržnje koja u konačnici ne može pobijediti. Nju nadvladava ljubav žrtve koja sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi (1 Kor 13,7)“

 

U Međugorju se 1914. rodio ovaj velikan koji je u franjevački Red stupio 1931., a za svećenika je zaređen 1937. Djelovao je kao kateheta u Konjicu, a ubijen je kod Klanjca u Hrvatskom Zagorju u kolonama Križnoga puta. Fra Častimir piše: „Odlikovao se otmjenim vladanjem u tjelesnom čistoćom koja ga je pretvarala u uglađena učenika. U slobodnim satima odmora uglavnom je samovao nije se miješao u razigran đački nestašluk. U sebi je nosio izvjesnu mjeru pozitivne patetike koju je s dostojanstvvom i osjećajnošću dijelio s nama – ljubiteljima sporta i društvene zbliženosti.“

 

fra Ante Majić
 

Rođen u Vitini kod Ljubuškog 1922., u franjevački novicijat stupa na Humcu, a svečane zavjete polaže na Čerinu 1944. U kolonama Križnoga puta dolazi do Zagreba gdje umire od meningitisa u bolnici sestara Milosrdnica početkom kolovoza 1945. O svojem susjedu i prijatelju fra Častimir piše: „Godinama smo u rodnoj Vitini koracali istim stazama, gazili iste bogaze prema Širokom Brijegu i u proljeće upijali zamaman miris tilovine što je titrao u zraku i dražio osjetila raskošne mladosti. (…) Bio je mladić uznosita duha koji je znao kontrolirati duševne emocije i porive razbuktale mladosti koja je u njemu vrela ko mošt novog vina.“

 

Najstariji među pobijenom braćom, fra Bono je rođen 1898. u Veljacima odakle odlazi u sjemenište na Široki Brijeg, zatim 1916. U novicijat na Humac, a za svećenika je zaređen 1923. Službovao je u Mostaru, na Širokom Brijegu, u Međugorju i u Vitini. Ubijen je oko Velike Gorice sredinom svibnja 1945. O ovom velikom čovjeku i franjevcu fra Častimir bilježi: „Plodove svoga znanja znao je prilagoditi raznim slojevima ljudi koji su u njemu gledali pravoga sljedbenika svetoga Franje iz Asiza.“

 

Rođen je u Pribinovićima kod Širokoga Brijega 1912. odakle 1931. Odlazi na Humac i ulazi u franjevački novicijat. Godine 1937. zaređen je za svećenika i kao svećenik djeluje na Čitluku, u Mostaru i u Blizancima. Ubijen je u kolonama Križnoga puta najvjerojatnije negdje oko Siska. O fra Branku bilježi fra Častimir sljedeće: „Fra Branko je u srcu uvijek nosio klicu duboke vjere i iskrene pobožnosti baštinjene od svojih roditelja. Te kršćanske krjeposti stalno je produbljivao i na njihovim se izvorima usavršavao te u tome bio uzor svima drugima.“


priredio: fra Antonio Musa