Dva čovjeka ozbiljno razgovaraju u nekoj vili u Rimu. Ta dvojica su: barun De Bussieres i neki mladi Židov imenom Ratisbone. Godina je 1842.
"Hoćeš li mi učiniti jednu uslugu?"– upita barun mladog Židova.
"Da vidimo o čemu se radi." – odgovori mladić.
"Jednostavno o ovome:" – nastavi barun – "Biste li uzeli ovu medaljicu i nosili je oko vrata? Vi ste potpuno indiferentni na to, a meni ćete pričiniti veliko zadovoljstvo ako to prihvatite."
Da se ne bi zamjerio svome dragom prijatelju, mladić prihvati i rekne: "Ako je tako, onda ću vam pokazati da mi Židovi i nismo tako odbojni i tvrdoglavi kao što se vjeruje: prihvaćam vašu ponudu."
Ovaj događaj je kasnije ispričao sam Ratisbone. Ovako on opisuje taj trenutak: "Što sam obećao, to sam i učinio. Barun mi je stavio oko vrata svoju medaljicu, a ja sam prasnuo u smijeh: Evo me, već sam katolik, apostolski, rimski!"
Tko je zapravo Ratisbone?
Mladi Židov, koji je na vrhuncu svog životnog uspjeha, jer mu je bilo ponuđeno i omogućeno imati sve. Nedavno se i zaručio s djevojkom imenom Flora.
Što se tiče vjere, sam će kasnije kazati: "Nisam vjerovao ni u kakvog Boga." Ali Blažena Djevica Marija, Majka, bdjela je nad njim i čekala ga u Rimu. Dogodilo se to u crkvi svetog Andrije della Fratte, čudo koje će kasnije potpuno promijeniti njegov život. Sve je započelo i dogodilo se po onoj jednostavnoj medaljici, koju mu je darovao njegov prijatelj barun De Bussieres, a koju je on prihvatio samo radi udovoljenja svom prijatelju. Stavio ju je oko vrata, čak se tome i smijao, a sada... Sad je sve drugačije. Njegov prijatelj, barun De Bussieres, znao je što čini. Bio je to, naime, čovjek duboke vjere. Vjerovao je čudotvornu moć medaljice. Molio je Bezgrešnu da obrati bezvjernog Ratisbonnea. Te iste noći, kad je primio medaljicu, usnuo je Ratisbonne san u kojem je vidio križ. Bio je to križ s čudotvorne medaljice. Nije znao tada da se radi o toj vrsti križa, jer medaljicu nije niti pogledao.
Sutradan je Ratisbonne bio potaknut nekom unutarnjom silom da prati svog prijatelja bar
una De Bussieresa do crkve svetog Andrije della Fratte, gdje je ovaj imao obaviti neke poslove. Kočija se zaustavila pred crkvom, barun je sišao i otišao u sakristiju. Za to vrijeme Ratisbonne je trebao čekati. Odluči ipak i sam ući u crkvu i pogledati unutrašnjost. Osjećao se prazan i rastresen. Ovako on opisuje taj događaj:
"Crkva svetog Andrije della Fratte je malena, siromašna i prazna. Bio sam sâm, ili skoro sâm. Niti jedno umjetničko djelo me nije zanimalo. Prolazio sam crkvom makinalno ne zaustavljajući svoj pogled ni na čemu. U trenutku se sve preokrenulo. Kao da crkvice više nije bilo. Ništa nisam primjećivao, ili, Bože moj, vidio sam samo jednu stvar... Kako opisati što se zapravo dogodilo? Ljudske riječi su malo da bi mogle izreći nešto neizrecivo. Kada se vratio barun, zatekao me s licem oblivenim suzama. Nisam bio u stanju odgovoriti na njegova pitanja. U ruci sam držao medaljicu i neprestano sam je ljubio. Bila je to Ona, sasvim sigurno Ona. Nisam znao gdje se nalazim. Nisam znao jesam li Ratisbonne ili netko drugi. U sebi sam osjećao nešto, kao da sam neki drugi čovjek. Nisam mogao govoriti, ali nisam ni htio, jer sam u sebi osjećao nešto tako sveto i jako. To me tjeralo da potražim nekog svećenika." Kasnije, kad se u njemu sve ovo smirilo, sabrao je svoje misli i govorio svome prijatelju ovako: "Nakon malo vremena što sam ga proveo u crkvi svetog Andrije della Fratte osjetio sam iznenada da me pogodilo nešto neobjašnjivo. Podigoh oči, a cijela zgrada kao da je nestala ispred mene. Sva je svjetlost bila koncentrirana na jednu kapelicu. U jednoj zraci te svjetlosti, ukazala mi se Ona: na oltaru, visoka, uspravna, briljantna, puna svjetlosti i ljepote, Blažena Djevica Marija, ona koja se vidi na Čudotvornoj medaljici. Nešto me jako povuklo k Njoj. Djevica mi je dala rukom znak da kleknem. Ništa mi nije govorila, a ipak sam sve razumio."
Alfonsu Ratisbonneu se ukazala upravo Majka Božja tog 20. siječnja 1842.
"Da vidimo o čemu se radi." – odgovori mladić.
"Jednostavno o ovome:" – nastavi barun – "Biste li uzeli ovu medaljicu i nosili je oko vrata? Vi ste potpuno indiferentni na to, a meni ćete pričiniti veliko zadovoljstvo ako to prihvatite."
Da se ne bi zamjerio svome dragom prijatelju, mladić prihvati i rekne: "Ako je tako, onda ću vam pokazati da mi Židovi i nismo tako odbojni i tvrdoglavi kao što se vjeruje: prihvaćam vašu ponudu."
Ovaj događaj je kasnije ispričao sam Ratisbone. Ovako on opisuje taj trenutak: "Što sam obećao, to sam i učinio. Barun mi je stavio oko vrata svoju medaljicu, a ja sam prasnuo u smijeh: Evo me, već sam katolik, apostolski, rimski!"
Tko je zapravo Ratisbone?
Mladi Židov, koji je na vrhuncu svog životnog uspjeha, jer mu je bilo ponuđeno i omogućeno imati sve. Nedavno se i zaručio s djevojkom imenom Flora.
Što se tiče vjere, sam će kasnije kazati: "Nisam vjerovao ni u kakvog Boga." Ali Blažena Djevica Marija, Majka, bdjela je nad njim i čekala ga u Rimu. Dogodilo se to u crkvi svetog Andrije della Fratte, čudo koje će kasnije potpuno promijeniti njegov život. Sve je započelo i dogodilo se po onoj jednostavnoj medaljici, koju mu je darovao njegov prijatelj barun De Bussieres, a koju je on prihvatio samo radi udovoljenja svom prijatelju. Stavio ju je oko vrata, čak se tome i smijao, a sada... Sad je sve drugačije. Njegov prijatelj, barun De Bussieres, znao je što čini. Bio je to, naime, čovjek duboke vjere. Vjerovao je čudotvornu moć medaljice. Molio je Bezgrešnu da obrati bezvjernog Ratisbonnea. Te iste noći, kad je primio medaljicu, usnuo je Ratisbonne san u kojem je vidio križ. Bio je to križ s čudotvorne medaljice. Nije znao tada da se radi o toj vrsti križa, jer medaljicu nije niti pogledao.
Sutradan je Ratisbonne bio potaknut nekom unutarnjom silom da prati svog prijatelja bar
una De Bussieresa do crkve svetog Andrije della Fratte, gdje je ovaj imao obaviti neke poslove. Kočija se zaustavila pred crkvom, barun je sišao i otišao u sakristiju. Za to vrijeme Ratisbonne je trebao čekati. Odluči ipak i sam ući u crkvu i pogledati unutrašnjost. Osjećao se prazan i rastresen. Ovako on opisuje taj događaj:"Crkva svetog Andrije della Fratte je malena, siromašna i prazna. Bio sam sâm, ili skoro sâm. Niti jedno umjetničko djelo me nije zanimalo. Prolazio sam crkvom makinalno ne zaustavljajući svoj pogled ni na čemu. U trenutku se sve preokrenulo. Kao da crkvice više nije bilo. Ništa nisam primjećivao, ili, Bože moj, vidio sam samo jednu stvar... Kako opisati što se zapravo dogodilo? Ljudske riječi su malo da bi mogle izreći nešto neizrecivo. Kada se vratio barun, zatekao me s licem oblivenim suzama. Nisam bio u stanju odgovoriti na njegova pitanja. U ruci sam držao medaljicu i neprestano sam je ljubio. Bila je to Ona, sasvim sigurno Ona. Nisam znao gdje se nalazim. Nisam znao jesam li Ratisbonne ili netko drugi. U sebi sam osjećao nešto, kao da sam neki drugi čovjek. Nisam mogao govoriti, ali nisam ni htio, jer sam u sebi osjećao nešto tako sveto i jako. To me tjeralo da potražim nekog svećenika." Kasnije, kad se u njemu sve ovo smirilo, sabrao je svoje misli i govorio svome prijatelju ovako: "Nakon malo vremena što sam ga proveo u crkvi svetog Andrije della Fratte osjetio sam iznenada da me pogodilo nešto neobjašnjivo. Podigoh oči, a cijela zgrada kao da je nestala ispred mene. Sva je svjetlost bila koncentrirana na jednu kapelicu. U jednoj zraci te svjetlosti, ukazala mi se Ona: na oltaru, visoka, uspravna, briljantna, puna svjetlosti i ljepote, Blažena Djevica Marija, ona koja se vidi na Čudotvornoj medaljici. Nešto me jako povuklo k Njoj. Djevica mi je dala rukom znak da kleknem. Ništa mi nije govorila, a ipak sam sve razumio."
Alfonsu Ratisbonneu se ukazala upravo Majka Božja tog 20. siječnja 1842.
