Odnos – to je ljubav. Ukoliko je odnos ljubav onda on vodi prema jedinstvu i zajedništvu osoba. Jer prava ljubav može jedino osobe spajati i voditi prema zajedništvu.
Ljudskom srcu uvijek nešto treba, sretno nikad posve nije: Čim željenog cilja se dovreba, Opet iz njeg sto mu želja klije. To su stihovi poznatoga hrvatskog pjesnika Petra Preradovića. Svaki čovjek ima određene čežnje i želje. Jedna od najvećih zasigurno je čežnja, želja za prihvaćanjem. Možda je spomenuti pjesnik u životu stalno išao za tim da bude voljen i prihvaćen, i što je više to dobivao onda je još više za tim čeznuo. U konačnici sve se vrti oko ljubavi. Nema čovjeka koji ne želi biti željen, biti prihvaćen, biti voljen. Svi volimo kada nam drugi daruje svoju pažnju, brigu, svi volimo kada nam se drugi raduje. Stoga, često nam se zna dogoditi da trčimo za ljubavlju i prihvaćanjem. Često smo spremni odreći se puno toga samo kako bi nas se cijenilo, poštivalo, kako bi imali osjećaj da vrijedimo. Često je ta cijena prevelika – mi sami. Odričemo se sebe samih, svoje osobnosti, svoje drukčijosti, svoje posebnosti samo kako bi dobili toliko željenu ljubav i prihvaćanje. Neki ljudi čine najčudnije stvari samo kako bi dobili pažnju i osjećaj vrijednosti. U nama kao da sve viče i vapije za pažnjom, za prihvaćanjem i ljubavlju.
U bîti čovjek čezne da bude bezuvjetno voljen i prihvaćen. Želi biti potpuno ljubljen, ali s druge strane želi i sam ljubiti. Sve što je dosad rečeno upućuje nas na jednostavan zaključak – čovjek ne može opstati sam, potreban mu je drugi. Drugi je onaj koji mi pomaže da budem ono što jesam. Drugi je majka, prijatelj, žena, dijete, a u konačnici i u punini drugi je onaj koji je posve Drugi – sam Bog. S tim drugim ulazim u odnos. Zasigurno, najbitniji pojam koji nam pomaže da uđemo u otajstvo čovjeka jest pojam odnosa. Čovjek je biće odnosa, ulazi i stvara različite odnose s ljudima. Vrlo bitna stvar za svaki odnos je istina i iskrenost. Ako drugom dopuštam da se poveže sa mnom, ako mu dopustim da uđe u moje srce i moje misli i ako s druge strane taj drugi čini isto, onda su širom otvorena vrata ranjivosti. Stoga je pravi odnos uvijek rizik, bez toga rizika nemoguće je živjeti. Zato je toliko važna kategorija istine i iskrenosti u odnosu. Biti prihvaćen i voljen u istini, a s druge strane i sam prihvaćati i voliti temelj je i srž svakog istinskog odnosa. Čovjek je više čovjek, više osoba, ukoliko ulazi u dublje i iskrenije odnose.
Odnos – to je ljubav. Ukoliko je odnos ljubav onda on vodi prema jedinstvu i zajedništvu osoba. Jer prava ljubav može jedino osobe spajati i voditi prema zajedništvu. To zajedništvo s drugim ne znači da drugi mora biti poput mene, da treba misliti kao ja, ponašati se kao ja, biti ono što ja mislim da treba biti. Pravo zajedništvo plod je istinskog odnosa ljubavi, a ljubav nikada ne želi drugoga uvjetovati i mijenjati. Ljubav želi jedino ljubiti i služiti, drugomu želi dobro i to dobro konkretno i čini. Budući da je drugi uistinu drugi, drugačiji od mene, različit, onda ga ja kao takvog trebam prihvaćati i voljeti. Treba se radovati jedinstvenosti i orginalnosti čovjeka s kojim ulazim u odnos. To je temeljni zakon ljubavi.
Prava ljubav ne mijenja drugoga, već mijenja sebe kako bi drugoga još više ljubila, kako bi drugoga još više poštivala u njegovoj različitosti i orginalnosti. Drugi čežne za tim da volim njega u potpunosti njegove osobne orginalnosti. To znači da pravi odnos drugoga ne guši, već oslobađa. Da bi ja bio više ja, potreban je drugi koji će poštivati i voljeti moje istinsko ja. Ali s druge strane, drugom sam potreban ja koji ću poštivati i voljeti njegovo istinsko ja, njegovu drukčijost. To je put prema sreći ljudskoga srca. Ipak, nijedan ljudski odnos, bez obzira koliko bio pun ljubavi i istine, ne može do kraja ispuniti beskrajne težnje ljudskog srca. Ljudskom srcu uvijek nešto treba, sretno nikad posve nije. U konačnici treba mu jedino Bog jer jedini On može ljudsko srce učiniti posve sretnim. Njegova ljubav nema mjere, pa stoga jedino Njegova ljubav može utažiti neutažive težnje našega srca.
