Na liniji triju relacija koje vode k Uskrsu

Isus Krist koji je poslan od Oca i došao među nas ljude u liku malog djeteta već tada započinje svoje djelo otkupljenja.



U ovome božićnom vremenu mnogi od nas se zadržavaju samo na nekim sentimentalnim i osjećajnim stvarima, stvarajući oko sebe neku prividnu idiličnu atmosferu koja nas možda na kratko vodi van surove stvarnosti. Svjesni smo da to nije realnost koja će trajati, ali usprkos tome damo se zavesti od drugih i sami od sebe. Možda su nam jaslice idealna prigoda da stvorimo lijepi i bajkoviti pejzaž s prekrasnim zelenim livadama i brežuljcima gdje pasu male ovčice u pratnji svojih pastira, a nešto podalje se nalazi špilja u kojoj se rodilo neko novorođenče koje nitko drugi nije htio primiti u svoj dom. I tu završava sva priča koja se stavlja pred nas u ovome božićnom vremenu. Jedan djelić možda i završava, no za nas kršćane priča tek započinje.

Isus Krist koji je poslan od Oca i došao među nas ljude u liku malog djeteta već tada započinje svoje djelo otkupljenja. Njegov život možemo promatrati kroz tri relacije: rođenje u špilji, posljednja večera i smrt na križu, iza koje slijedi uskrsnuće. Bitna značajka kroz ove tri relacije je ovisnost o ljudima. U sva tri slučaja On je ovisan o ljudima i nalazi se u zajedništvu s ljudima.

Kada ga promatramo u špilji kao novorođenče vidimo da je, kao i svako drugo novorođenče, ovisan o svojim roditeljima. Bez njihove pomoći nema života. Oni su tu da ga hrane i da se brinu za njegov opstanak. Ovdje se možemo prisjetiti i bijega u Egipat. Ako ga promatramo na posljednjoj večeri, a kasnije u euharistiji vidimo da je također ovisan o ljudima. Posljednju večeru ne slavi i ne blaguje sam, nego s apostolima. U euharistiji je ovisan o svećeniku i zajednici koja se okuplja. Preko svećenikovih ruku ta mala bijela hostija postaje Njegovo tijelo koje zajednica blaguje. Ta ovisnost se očituje i u volji svećenika i zajednice koji slave euharistiju kada oni žele. Dakle, on ne dolazi nasilno, nego kada mi ljudi to odlučimo i kada mu spremno otvorimo vrata svoga srca. Na križu spremno postaje žrtveno janje koja se predaje za spas svijeta. Taj križ on čini oruđem spasenja. Dao je smisao žrtvovanju, trpljenju, boli. Sve to je proživljavao u zajedništvu i povjerenju s Ocem. Prisjetimo se molitve u Getsemaniju kada traži od Oca da otkloni od njega kalež. Ili, molitve na križu Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio. Možda je na trenutak osjetio napuštenost, ali je u dubini sebe znao da je Otac s njime. Njegovo mrtvo tijelo koje se nakon smrti našlo na rukama njegove majke Marije također govori o ovisnosti. Ponovno se nalazi u Majčinu krilu kao prije mnogo godina. Prije je bio u hladnoj špilji kao bespomoćno novorođenče, a sada podno križa kao bespomoćno tijelo mrtvog muškarca. I u jednom i u drugom trenutku tu je njegova Majka koja ga svojom ljubavlju prati u stopu.

No, ovdje nije kraj. To malo bespomoćno dijete koje je kao odrastao muškarac na križu skončao svoj ovozemaljski život, a nešto prije toga nam se darovao u liku kruha, sada je u slavi, tj. uskrsnuo je. I u uskrsnuću možemo prepoznati Njegovu ovisnost o ljudima kada šalje svoje učenike po svem svijetu da navijeste Radosnu vijest. Bez tog ljudskog navještaja Radosna vijest ne bi došla skoro do svih krajeva svijeta.

Kroz ovaj kratki prikaz Isusova života vidimo da se sve ne zadržava na ovom idiličnom Božićnom vremenu, nego Božićnim vremenom počinje Njegova patnja i muka koja nije prestala sve do smrti. Vidjeli smo da smo mu potrebni i da je stalno ovisan o nama ljudima, a mi ljudi smo još više ovisni o Njemu. On ne dolazi u sili. On ne provaljuje, nego svakodnevno tiho kuca na vrata našega srca. Na nama je hoćemo li čuti i otvoriti mu. Želimo Vam sretno i blagoslovljeno služenje Novorođenom Kralju!

Više slika u Fotogaleriji.