Povijest se ponavlja, samo se uloge mijenjaju, kolonizacija koja se odvija u suprotnom smjeru. Europa koja je godinama kolonizirala i u toj svojoj kolonizaciji uništavala kulture drugih, sada biva izložena istoj stvarnosti, samo u svom podneblju.
Granada, povijesni kraljevski grad u Andaluziji na jugu Španjolske. Grad kojeg opisuje godina 1492. iz dva razloga. Naime te su godine kršćani slomili i posljednje uporište islama u Španjolskoj, odnosno u zapadnom dijelu Europe (pobjedonosnim pohodom i ulaskom u grad španjolskog kralja Ferdinanda i kraljice Isabele). Također mjesto gdje je Columbo tražio Isabelu novčanu potporu u svojoj želji da pronađe novu plovnu rutu izvan islamskog svijeta do Indije. Avantura koja je kasnije promijenila i mijenja svijet ( na gore ili bolje, budućnost će pokazati).
Sigurno se pitate: ˝Kakve su sve ovo nebuloze i kakve one imaju veze sa gore navedenim naslovom?˝ Prošlo sam ljeto proveo 2 mj. u gore navedenom gradu i upoznavajući grad primijetio sam da on u stvari im više lica i dvije strane. Tu su Španjolci kao glavnina pučanstva (za sada), sasvim uobičajena stvar, niski rastom, tamniji, obučeni u stotine boja, iznenađujuće liberalni i pomalo zastranjeni što se tiče Katoličke Crkve. Hitanosi ili cigani koji se već godinama miješaju sa Španjolcima, te ih je teško razlikovati, u svakom slučaju velika većina su uklopljeni u španjolsku kulturu. Muslimani starosjedioci koji su se totalno afirmirali u kulturu Španjolaca i teško ih je od njih razlikovati osim po pitanju vjeroispovijesti i njihovog odgovora: ˝Islam.˝
Posljednje dvije skupine su izbjeglice iz Afrike koji barkama prebjegavaju u Europu u potrazi za boljim životom, te Marokanci ili u zadnje vrijeme pridošlice, pučanstvo iz islamskog svijeta.
Posebnost ove zadnje dvije skupine je taj, da unatoč tome što borave već duži niz godina, pa čak i više generacija i dalje žive odvojeno, getoizirano od ostalih Španjolaca. U samom gradu postoji četvrt nasuprot famozne palače i utvrde Alhambra koja se zove Albaycin, gdje žive uglavnom novopridošli Marokanci. Samim ulaskom u tu četvrt, kao da ulazite u jedan drugi svijet različit od onoga iz kojeg ste upravo izašli, različit po mirisu, miris loja, po izgledu ljudi, govoru, jer se tu govori arapski (velik dio ih i ne zna španjolski), španjolski se koristi uglavnom u slučaju ako to zahtjeva novčanu transakciju sa turistima. Stil života je tipičan islamskom svijetu. Moglo bi se reći da je to grad u gradu. Grad u kojem stanovnici ne žive po onoj izreci: ˝ Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin˝, već se živi u zatvorenosti svoje kulture, svoga malog svijeta. Drugo lice grada prednjači turistima (Amerikancima, Englezima, Nijemcima...), te je sav utopljen u jednu vrstu amerikanizma kroz nebrojenost fast-food restorana i američkog way of living. Amerikanizacija koja preplavljuje Europu u Europi koja odbacuje svoje korijenje. Prava je ironija da u Španjolskoj biva puno jednostavnije naručiti tradicionalno marokansko jelo ˝Kus Kus˝ ili američki ˝Hamburger˝, nego španjolsku ˝ Paellu" ili "Tortillu de patata˝, a i tada ona biva više u službi folklora, nego izraz žive kulture naroda. Je li Amerikanizacija i nova kolonizacija Europe bogaćenje europske kulture, ili je ono upropaštava? Gdje je ona Europa koju poznajemo, ona različitost svakog naroda-to bogatstvo različitosti i bogatstvo doživljaja različitosti jedne kulture u Europi? Sve se to polako ruši. Naručiti hranu u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Engleskoj...postat će jednaki ritual, hrana jednakog okusa. Pretvorit ćemo se iz šarenila različitosti u sivilo monotonije i ujednačenosti.
TO JE SLIKA DANAŠNJE EUROPE. Taj Albaycin je slikoviti prikaz odgovora jednog Alžiranina u TV emisiji na pitanje:˝Kako je živjeti u Parizu?˝ Njegov odgovor bio je:˝Dobro je, još da nema Parižana (Francuza) bilo bi odlično.˝
Ostatak grada slika je Europe koja po malo postaje zarobljena američkim modus vivendiem. Postajemo robovi američke kulture i fast-food restorana, dok svoja tradicionalna jela sklanjamo po strani ( još malo pa ćemo tradicionalnu hranu naručivati kao danas kamenice- na crno, ispod stola). Jer tu će uvijek biti Uncle Sam koji sve nadgleda i u Europi malo po malo postaje onaj koji određuje pravila igre.
Gdje je tu pamet? Amerika sa tradicijom starom koliko i malo stariji Europljanin, nameće kulturu (ako se tako može nazvati) Europi koja ima tisućljetnu tradiciju kulture. Da, istina je to tužna, istina na koju se mnogi i ne osvrću jer su pod utjecajem američkog načina života sa malih ekrana, koji ustvari i ne postoji već je jedna fikcija i želja. Europa odbacuje svoj korijen, a novac otvara sva vrata... Kultura i sama vrijednost kulture se više ne mjeri odnosom i skladom poteza kista, boja, ideje i nečije genijalnosti, kao ni skladom udarca čekića od površinu, preciznosti oka i njegovim odnosom sa okolinom, ne mjeri se stvarnim osjećajima i strasti stavljane na papir kao nota, riječ, prikaz u slici ili figuri i genijalnosti i dostignuću ljepote kod čovjeka, već se sve to mjeri novcem i cijenom. Cijeli naš život postaje etiketa na kojoj su ispisane cijene i po tome se vrednuje. Zašto smo dozvolili da novac bude mjerilo svega pa i kulture? Zašto je Europa odbacila temelj, korijen, kršćanstvo i tako kulturu i umjetnost iz kulture i dopustila da na njeno mjesto dođe novac? Zar dopuštamo da nas ona druga (bezkulturna) strana nudi i obasiplje "bogatstvom" svoje siromašne kulture?
Kako zanijekati teme, motive, samu motivaciju pothvata jednog Michelangela, da Vincia, Dante Alighieria, Dostojevskog... Zar njihova dijela nisu inspirirana kršćanstvom? O kome svijedoči Michelangeov Mojsije, Pieta, Sikstinska kapela... brojna napisana dijela, slike, brojne katedrale i crkve, pa i sama imena mjesta, ulica i trgova... o kome svjedoče promišljanja Tome Akvinskog, čak i Nietzsche jer njegova promišljanja niječu postojanost Biti Tominih promišljanja? Ipak i takav stav i promišljanje ukazuje na postojanost i prisutnost svega toga ? Zar kršćanstvo i službeno nije prisutno u Europi još od cara Konstatina? Zanima me, nječe li današnja Europa ne samo bogatstvo i tradiciju kršćanstva u Europi, nego i greške Crkve, inkviziciju kao i ostale slabosti koje su proizlazile iz nje u obliku ljudskog faktora? Ne prihvaćajući korijen, povijest, Europa je odbacuje i gura u zaborav. Hoćemo li odgovarati za taj čin i snositi posljedice? Izreka kaže:˝Tko zaboravlja svoju povijest, ponavljat će je!˝
Povijest se ponavlja, samo se uloge mijenjaju, kolonizacija koja se odvija u suprotnom smjeru. Europa koja je godinama kolonizirala i u toj svojoj kolonizaciji uništavala kulture drugih, sada biva izložena istoj stvarnosti, samo u svom podneblju.
Europa, to je Granada, Granada kao preslika Europe- mnogo lica, dvije strane, identitet i sjaj koji blijedi. Optužiti drugog da uništava našu kulturu bilo bi besmisleno, jer taj drugi samo izgrađuje na ruševinama naše kulture koju mi sami rušimo, odbacujući sve ono vrijedno od nas.
Nisam protiv tuđih kultura i uistinu smatram da one obogaćuju život i ljude. Ali zar prihvaćajući tuđu kulturu moramo odbacivati svoju? Treba prihvaćati ono različito ali dobro i tuđe, ali ne odbacivati ili čuvati svoje u smislu nekakvog folklora, već kao živu prožetost našega života. Sada, ne kasnije, ne u budućnosti se treba vraćati i vezati uz svoje korjenje, a ne ih odbacivati. Da ne bi u budućnosti doživjeli sudbinu aforizma:˝Pravi je trenutak, ali je krivo vrijeme!˝
fra Mario
