Trka, zbrka, žurba, gužve u prodavaonicama i na cestama, ponuda i potražnja na svakom koraku, svjetleće reklame gdje god se okreneš...
Sve su to stvarnosti koje danas uvjetuju naše slavljenje Božića i koje su ništa drugo nego odraz one 'zatrpane' iskonske čovjekove čežnje za Bogom – povratka u zajedništvo s Njim, povratak u Raj – gdje čovjek želi ljubiti i biti ljubljen. Brzina današnjega života snažno, htjeli li mi to ili ne, uvjetuje način našega življenja. Čovjek u jednoj takvoj sredini vrlo lako zaboravi na: Prvog i Posljednjeg, na malo božićno Dijete, na zajedništvo s Isusom Kristom. Sve ove činjenice teško da mogu mimoići današnjega čovjeka, pa tako i nas fratre, iako smo na neki način 'zaštićeni' iza samostanskih 'zidina', iako bismo trebali dati sve od sebe i živjeti po onoj Isusovoj ''biti u svijetu, a ne biti od svijeta''. Pogrešno bi bilo 'pobjeći' od toga istoga svijeta, jer Bog je stvorio dobar svijet. Ali katkada pronaći 'pustinju' u njemu tj. povući se u osamu, da bih se susreo sâm sa svojim Bogom i više je nego potrebno!!!
Tako smo i mi ovu subotu (22. 12. 2007.) izdvojili vrijeme i imali jednodnevnu adventsku duhovnu obnovu, koju nam je organizirao naš magistar fra Ljubo Kurtović, a predvodio ju je fra Rozo Brkić – magistar bogoslova bratske nam provincije svetih Ćirila i Metoda. Fra Rozo se osvrnuo upravo na ovu čovjekovu iskonsku čežnju, pokušavši nam je približiti upotrijebivši nekoliko svetopisamskih slika i likova.
Govorivši o sv. Ivanu Krstitelju, koji odlazi u pustinju, fra Rozo je spomenuo ''da je u Ivanu prije svega bila prisutna snažna čežnja za Bogom i nije slučajno da je otišao upravo tamo – u pustinju''. Otprilike, svi mi znamo kako izgleda jedna pustinja. Kao što i sama riječ kaže: to je mjesto gdje nema ničega, nema osnovnih uvjeta za život, sve je pusto i u jednom takvom okruženju čovjek je prisiljen biti ovisan o drugome – o Bogu! ''Izraelski narod, kada je izišao iz egipatskog ropstva, četrdeset je godina hodao kroz pustinju, ali je tada bez obzira na sve poteškoće najčišće živio svoju vjeru u Boga. Zašto? Jer su bili ovisni jedni o drugima, jer su sva dobra morali dijeliti zajedno, jer su u potpunosti ovisili o Bogu, a On se nesebično brinuo za njih. Bog je svakoga dana 'natapao' zemlju tj. davao im manu s neba za hranu'', reče fra Rozo i nadoda: ''Mi smo ta zemlja koja je u Božjem vlasništvu! Jesmo li sposobni biti ta zemlja koja prima Isusa!''.
Za ispravno slavljenje Božića, potrebno je vratiti se u ono što Advent jest! Advent je otajstvo Isusova života, priprema za zemlju da se Isus u njoj rodi! Advent (hrvatski Došašće) dolazi od latinske riječi 'advenire' što znači 'dolazak', ali također 'pustolovina, avantura'. Život je s Bogom jedna avantura, pustolovina koja se ne može ostvariti bez ove čežnje – koja je preduvjet susreta s Bogom. Zato Došašće i jest vrijeme čežnje, a čežnja je ta koja privlači Boga, kojoj Bog jednostavno ne može odoljeti u čovjeku. Došašće je također vrijeme koje nas učvršćuje u drugom Došašću, a taj je ''Tvoj slavni dolazak iščekujemo...''!
Takav je bio život sv. Ivana Krstitelja – sav obilježen iščekivanjem Mesije. Bez sv. Ivana u nama, koji je čeznuo za Mesijom i prepoznao Ga u onome ''evo Jaganjca Božjega, evo Onoga koji oduzima grijehe svijeta...'', nema u nama niti Emanuela – malog djeteta Isusa! Zato je Došašće prilika da probudimo u nama onu iskonsku čežnju 'zatrpanu' svakodnevnim brigama, željama, potrebama, težnjama... Samo po ivanovskoj čežnji u nama moguće je susresti Mesiju u novorođenom Djetetu u božićnoj noći!
fra Slaven
