Teško je oteti se dojmu da u društvu svakakve marginalne skupine mogu nuditi svoje ideje, ali radovito je problem ako i Crkva traži prostor za vrijednosti za koje se zalaže. Ne traže li i druge institucije u društvu od svojih članova koherentnost i ponašanje u skladu s proklamiranim principima?
Pitanje očitovanja Crkve o političkim pitanjima kroz povijest dobivala je različita tumačenja. U većini slučajeva crkvena očitovanja nailazila su na žestoku kritiku svjetovnih vlasti. Najveći potivnici crkvenog utjecaja na politiku i političare su liberalno-socijalistički sustavi koji žele oslabiti utjecaj Crkve na društvo, jer je ideologija koju oni zastupaju u mnogome različita od svjetonazora i vrijednosti za koje se zalaže Crkva.
Veliki problem je i u tome što velik dio vjernika smatra da 'Crkva ne treba komentirati politička zbivanja i zakone koji se donose'. Takva mišljenja su pogrešna, jer je Crkva pozvana da reagira ako su ugrožena temeljna ljudska prava ili ako se provodi politika koja nije u skladu s naukom Katoličke Crkve. Ako Crkva, koja je uostalom i ustavom odvojena od države, ali ne i od društva, traži od svojih vjernika da u društvu promiču i štite vrijednosti koje su u skladu s njenim naukom, to nije zadiranje u politiku, nego logična posljedica odluke da se (p)ostane katolikom. Ne možemo biti katolici na 'određeno vrijeme' dok smo u Crkvi ili u obitelji, već to moramo biti i u javnosti, pa onda logično i u politici.
Opravdano je pitanje je li moguće privatno vjerovati jedno, a u javnosti zastupati nešto oprečno tome. Papa Ivan Pavao II, nastavljajući trajni nauk Crkve, više je puta ponovio da se oni, katolici, koji su izravno uključeni u zakonodavna predstavništva moraju suprotstaviti svakom zakonu koji ugrožava ljudski život.
Dakle, odnos Crkve i politike ne može se gledati kao naklonost prema ovome i onome, jer u svojim istupima Crkva je naklonjena samoj sebi, odnosno vrijednostima koje želi ponuditi svijetu i ljudima, a koje ne moraju biti prihvećene ili implementirane u zakone, kao što znamo da u praksi u većini slučajeva i nisu. Crkva, kao i svi u pluralnom društvu, tek nudi, ne može nametnuti. Teško je oteti se dojmu da u društvu svakakve marginalne skupine mogu nuditi svoje ideje, ali radovito je problem ako i Crkva traži prostor za vrijednosti za koje se zalaže. Ne traže li i druge institucije u društvu od svojih članova koherentnost i ponašanje u skladu s proklamiranim principima? Da li je upletanje Crkve u politiku ako ona od političara, koji su katolici, traži da se i ponašaju katolički. Čudno je kako to može nekome smetati kad je u današnjem svijetu uistinu poželjno da se političari u svome djelovanju vode nakakvim načelima. Utjecaj Crkve na politiku u ostalim europskim zemljama je različit. Crkva je izložena oštrim kritikama svakodnevno od strane političara i medija. Važno je spomenuti slučaj 'katoličke' Italije, koja je unatoč oštrom protivljenju Crkve ozakonila abortus.
Talijanski političar, zastupnik u parlamentu Franco Monaco nedavno je otvorenim pismom 'prekorio' talijanske biskupe: 'Zašto Crkva šuti, zašto se ne oglasi u javnosti, budući da joj je to dužnost, jer su u Italiji mnoge demokratske i ljudske vrijednosti ozbiljno ugrožene'. Crkvu se u Hrvatskoj 'prekorava' na sasvim oprečan način; zato što se Crkva oglašava u javnosti i izražava svoje stavove o nekim političkim pitanjima. Pri tome, oni koji kritiziraju Crkvu, zaboravljaju da je Crkva pozvana da reagira protiv odluka koje krše temeljna ljudska prava i moralna načela.
Iz iznesenih slučajeva može se postaviti nekoliko pitanja. Treba li se Crkva kod 'osjetljivih' političkih pitanja očitovati ili ne? Da li da ustane u obranu obespravljenih? Da li da brani one koje se ubija, a oni nemaju nikakve mogućnosti da se brane? Treba li reći što je s katoličkog stajališta moralno, a što nemoralno? Zato imamo slučajeve kad različite političke stranke ili predstavnici različitih medija napadaju Crkvu zbog upletanja u politiku ( kad im ne ide u prilog, dakako), umjesto da se u donošenju zakona konzultira Crkva. Dijalogom Crkve i država, u donošenju zakona, riješili bi se mnogi nesporazumi koji nastaju u njihovim odnosima.
Kongregacija za nauk vjere uputila je Doktrinarnu notu o nekim pitanjima vezanim za sudjelovanje katolika u političkom životu. Smjernice sadržane u ovoj noti rasvjetljavaju najvažniji vidik jedinstva kršćanskoga života. Želi se povezati vjeru i život, evanđelje i kulturu u skladu s Drugim vatikanskim koncilom koji potiče vjernike da 'nastoje svojim zemaljskim dužnostima vjerno udovoljavati i to vođeni evanđeoskim duhom'.
Fra Josip Mioč
