Nekako mi se čini da, koliko god tražim smisao i koliko god se trudio, ponekad stvarno ne ide. Zapravo, nekada i krene, ali većinom kada treba nešto baš potegnuti, tada sve stane. Tad sam kao izgubljen, kao bez glave, a očekivao sam da mogu dati ono za što sam se trudio.
Zbunjen sam. Dajem sebe, pokušavam, Bože, činiti tvoju volju, ali kako ću kad mi se čini da me to uništava? Znam da je to možda tvoj plan da me odvedeš na neki put koji ja ni ne poznajem, ali opet ga ne mogu shvatiti. I lomi me to. Tražim znak, možda ne neki koji će me potpuno rasvijetliti, nego samo onaj mali - da sam ti važan. Možda mi je to za početak dovoljno.
Oprosti mi ako sam zatvorio oči za tvoje znakove, nije mi prvi put.
I često mi se dogodi da stojim nepomičan i čekam, čekam tvoj potez jer mislim da je na tebi red. Kao u šahu pokrenem štopericu, ali sam nestrpljiv i uključim ti samo par minuta za cijelu partiju. Ne mogu čekati... Ponekad i samom sebi uključim istu tu štopericu, pa se dogodi da ni sebi ne dadnem dovoljno vremena za potez.
Tvoj korak unatrag očekuje da moje srce povuče više, ali također daje i meni prostora da shvatim kako sam kao pijesak u oluji. Time me možda potičeš na malenost i skrovitost, kako bi mi pokazao da bez tebe ne mogu.
Trebam te da mi barem pokažeš u koje bitke smijem ući. Mogu pokušati pobjeđivati sve što mi stoji na putu, mogu stati naspram svog Golijata, ali me strah da onaj kamen neće poletjeti u smjeru u kojem bi trebao. I što tada? Ostajem sam ispred Golijata. Hoću li moći pronaći novi kamen?
Ipak vjerujem da postoje neke tajne koje meni nisu otkrivene, ono što ja još ne smijem znati, a ti ih strpljivo čuvaš za pravi trenutak. Možda me mojim razočaranjem želiš odvesti u svoj zagrljaj, da shvatim kako nije sve onako kako sam ja zamislio. Ali da bih to uspio, moram slomiti sve one okvire u koje sam te stavio i ljubiti te bez obzira što se ponekad činiš jako dalekim.
"Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti,
s njim ću biti u nevolji,
spasit ću ga i proslaviti." Ps 91,15
