Bog je postao čovjekom jer je On sama ljubav, a ljubav je uvijek otvorena za druge.
Istina kršćanske vjere o utjelovljenju Sina Božjega je prevažna. Bog je postao čovjekom, jednim od nas. Svemogući Bog odlučio je postati nemoćnim čovjekom. Onaj koji je neograničen i nevidljiv postao je ograničen i vidljiv. S pravom se pitamo zašto je Bog postao tijelo, zašto se utjelovio i postao čovjekom? Koja je svrha i cilj toga Božjeg čina? Što je Bog tim činom postigao? Poučeni božanskom objavom o ovim pitanjima možemo i moramo govoriti o razlogu utjelovljenja Sina Božjega. Da bismo ušli u otajstvo utjelovljenja potrebno je nešto reći o čovjeku.
Čovjek je vrhunac i remek-djelo Božjega stvaranja. Stvoren je na sliku Božju, slobodan, razuman i sposoban da ljubi i da tako uđe u zajedništvo s drugim osobama i sa samim Bogom. Možemo slobodno reći da je čovjek biće odnosa jer Bog ga nije stvorio da bude sam, nego ga je stvorio kako bi s drugima ulazio u životvorno zajedništvo po sebedarnoj ljubavi. Poučeni božanskim znanjem, dakle onim što je sam Bog o sebi objavio, mi kažemo da vjerujemo u Presveto Trojstvo ili Presvetu Trojicu. To otajstvo zacijelo je najveće otajstvo naše vjere, a po objavi upoznajemo da je zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga odnos najsavršenije ljubavi. Bog je ljubav jer je zajedništvo osoba, a to zajedništvo događa se po darivanju i predanju jedne božanske osobe drugoj. Stoga, čovjek koji je stvoren na sliku Božju, svoju sreću i blaženstvo može naći jedino u zajedništvu koje se događa po ljubavi. To zajedništvo postiže u istinskom odnosu s drugim ljudima, ali u sebi teži za puno većim zajedništvom sa samim Bogom.
U svakom čovjeku tinja neugasiva žeđ za bezuvjetnom ljubavlju, za savršenim zajedništvom. Čovjek čezne za puninom sreće, za blaženim ispunjenjem, za najvećim smislom života. Čovjek bezuvjetno čezne za Drugim. Tu čežnju, tu potragu za vječnom ljubavlju u čovjekovo biće utkao je Stvoritelj. Spoznaja da se ta neugasiva vatra ne da ugasiti bilo kakvom ljubavlju, već jedino apsolutnom i posve drugačijom Božjom ljubavlju, čovjeka nuka da prizna činjenicu da tu ljubav, to zajedništvo s Bogom, ne može sam svojim djelima postići, a kamoli zaslužiti, već da to za čim čezne cijelim svojim srcem samo može primiti kao dar. Prava ljubav je uvijek bezuvjetno darovana. Nju se ne može osvojiti, postići niti zaslužiti. To posebno vrijedi za Božju ljubav u kojoj ne samo da nas Bog ljubi, nego On nas u toj ljubavi susreće i dariva nam sebe samoga. Daje nam sebe potpuno besplatno, bezuvjetno i apsolutno. Tu smo već donekle odgovorili na postavljeno pitanje o razlogu Božjega utjelovljenja. Postao je čovjekom, jer Bog je ljubav.
Budući da se čovjek nikako nije mogao uspeti do Boga, niti sam ući u potpuno zajedništvo s Bogom, Presveto Trojstvo „odlučuje“ da druga božanska osoba uzme ljudsku narav. Dakle, Bog je postao čovjekom jer je On sama ljubav, a ljubav je uvijek otvorena za druge. On postaje jednim od nas kako bi čovjeka uzdigao u savršeno zajedništvo s Bogom. Po Božjem utjelovljenju darovano nam je ono što naše srce želi od postanka svijeta: biti kao Bog. Njegovim utjelovljenjem čovjek je pobožanstvenjen, On je postao čovjekom, kako bismo mi mogli postati božanski. Dogodila se sveta razmjena, On je uzeo naše čovještvo, a nama je dao udioništvo u svom božanstvu. Darovano nam je zajedništvo sa Presvetom Trojicom. Admirabile Commercium – divotna razmjena koja se jednom ostvarila u novom događaju ovisi o ljudskoj otvorenosti, tj. o slobodi. Navještaj utjelovljenja govori o radikalnoj promjeni našega života. Možemo reći da smo ovim Božjim činom nanovo stvoreni i preobraženi u Njega.
piše: fra Augustin Čordaš
