Pokušavam gledati na život u svem njegovu bogatstvu, nastojeći biti dirnut na dubljoj razini od misaone.
Zbog toga promatram oprečne prizore:
Rođenje djeteta…
radost roditelja i osjećaj čuda…
slavlja…
Potom promatram smrt…
žalost, osjećaj gubitka…
sprovodne obrede…
Neprestano krećem od jednog prizora do drugog,
zapažajući svaki detalj.
Sljedeći par: svadbena dvorana i odjel za rak.
Ponovno zapažam svaku pojedinost
dok promatram prizore…
Krećem od jednog prizora do drugog,
od svadbe i odjela i ponovno natrag…
izbjegavajući svako razmišljanje,
zadovoljavajući se samo time da gledam…
Potom sportski stadion
– mnoštvo…
igrači…
klicanje…uzbuđenje…
I dom starih ljudi
- stariji čovjek sjedi kraj prozora
i prebire po sjećanju…
Krećem od jednog prizora do drugog,
Gledajući u srca
ljudi koji sudjeluju u prizorima…
Potom vidim bazen u raskošnom hotelu
- voda koja se svjetluca…
uzvici veselja…
žarko sunce na nebu…
I siromašna predgrađa
- smrdljivo ozračje, smrad…
ljudi koji spavaju na tlu…
štakori i žohari…
Ne razmišljam.
Samo se uživljavam
u prizor koji promatram…
Promatram sjednicu ministarskog vijeća:
moćnici države donose odluke
Koje će utjecati na živote drugih ljudi…
Tome suprotstavljam sobu za mučenje
koju podrobno razgledavam…
Tada odlazim sa zemlje i vidim te
i mnoštvo drugih prizora zajedno…
i, premda ih ne mogu razumjeti,
vidim kako cjelina sačinjava simfoniju,
skladan ples:
rođenje i smrt,
smijeh i suze,
ugoda i muka,
krepost i porok,
- sve se miješa u fresku
neusporedive ljepote
koja nadilazi shvaćanje moga misaonog uma…
Potom se vraćam krštenju i pogrebu,
svadbenoj dvorani i odjelu za rak,
stadionu i domu starih ljudi…
i vidim ih kao pojedine note iste melodije…
razne pokrete istoga plesa…
Vidim Isusa Krista i Judu,
Vidim žrtve i progonitelje,
ubojice i raspete:
jedna melodija s raznolikim tonovima…
jedan ples koji se izvodi u različitim koracima…
Mislim o ljudima koji me ne vole i koji me napadaju,
i vidim njih i sebe kao različite,
a ipak ne-dvoje…
zaokupljeni jednim zadatkom,
jednim plesom,
jednim umjetničkim djelom…
Promatram raznolikost svoga vlastitog života
s njegovim promjenjivim raspoloženjima,
s njegovim usponima i padovima…
ljude koji dodiruju moj život,
zle i dobre,
koje volim i koje ne volim…
mnogi pokreti istog plesa
koje izvodi sam plesač…
Na kraju, stojim pred Gospodinom.
Vidim ga kao Plesača;
i tu glupu,
besmislenu,
mučnu,
divnu stvar,
koju nazivamo život,
kao njegov ples…
I stojim bez riječi,
ništa ne shvaćajući,
izgubljen u čuđenju!
Rođenje djeteta…
radost roditelja i osjećaj čuda…
slavlja…
Potom promatram smrt…
žalost, osjećaj gubitka…
sprovodne obrede…
Neprestano krećem od jednog prizora do drugog,
zapažajući svaki detalj.
Sljedeći par: svadbena dvorana i odjel za rak.
Ponovno zapažam svaku pojedinost
dok promatram prizore…
Krećem od jednog prizora do drugog,
od svadbe i odjela i ponovno natrag…
izbjegavajući svako razmišljanje,
zadovoljavajući se samo time da gledam…
Potom sportski stadion
– mnoštvo…
igrači…
klicanje…uzbuđenje…
I dom starih ljudi
- stariji čovjek sjedi kraj prozora
i prebire po sjećanju…
Krećem od jednog prizora do drugog,
Gledajući u srca
ljudi koji sudjeluju u prizorima…
Potom vidim bazen u raskošnom hotelu
- voda koja se svjetluca…
uzvici veselja…
žarko sunce na nebu…
I siromašna predgrađa
- smrdljivo ozračje, smrad…
ljudi koji spavaju na tlu…
štakori i žohari…
Ne razmišljam.
Samo se uživljavam
u prizor koji promatram…
Promatram sjednicu ministarskog vijeća:
moćnici države donose odluke
Koje će utjecati na živote drugih ljudi…
Tome suprotstavljam sobu za mučenje
koju podrobno razgledavam…
Tada odlazim sa zemlje i vidim te
i mnoštvo drugih prizora zajedno…
i, premda ih ne mogu razumjeti,
vidim kako cjelina sačinjava simfoniju,
skladan ples:
rođenje i smrt,
smijeh i suze,
ugoda i muka,
krepost i porok,
- sve se miješa u fresku
neusporedive ljepote
koja nadilazi shvaćanje moga misaonog uma…
Potom se vraćam krštenju i pogrebu,
svadbenoj dvorani i odjelu za rak,
stadionu i domu starih ljudi…
i vidim ih kao pojedine note iste melodije…
razne pokrete istoga plesa…
Vidim Isusa Krista i Judu,
Vidim žrtve i progonitelje,
ubojice i raspete:
jedna melodija s raznolikim tonovima…
jedan ples koji se izvodi u različitim koracima…
Mislim o ljudima koji me ne vole i koji me napadaju,
i vidim njih i sebe kao različite,
a ipak ne-dvoje…
zaokupljeni jednim zadatkom,
jednim plesom,
jednim umjetničkim djelom…
Promatram raznolikost svoga vlastitog života
s njegovim promjenjivim raspoloženjima,
s njegovim usponima i padovima…
ljude koji dodiruju moj život,
zle i dobre,
koje volim i koje ne volim…
mnogi pokreti istog plesa
koje izvodi sam plesač…
Na kraju, stojim pred Gospodinom.
Vidim ga kao Plesača;
i tu glupu,
besmislenu,
mučnu,
divnu stvar,
koju nazivamo život,
kao njegov ples…
I stojim bez riječi,
ništa ne shvaćajući,
izgubljen u čuđenju!
