Vježbati pjevanje

 

Ps 66, 1-3a.4-7a.16.20

 

 

Kliči Bogu, sva zemljo,

opjevaj slavu imena njegova,

podaj mu hvalu dostojnu.

Recite Bogu: »Kako su potresna djela tvoja!«

 

     »Sva zemlja nek ti se klanja i nek ti pjeva,

     neka pjeva tvom imenu!«

     Dođite i gledajte djela Božja:

     čuda učini među sinovima ljudskim.

 

On pretvori more u zemlju suhu

te rijeku pregaziše.

Stoga se njemu radujmo!

Dovijeka vlada jakošću svojom.

 

     Dođite, počujte, svi koji se Boga bojite,

     pripovjedit ću što učini duši mojoj!

     Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi,

      naklonosti ne odvrati od mene!

Onaj tko se bavi pjevanjem zna koliki je trud potreban kako bi se usavršio u tome. Nije to samo otvoriti usta i pustiti glas pa kako izleti – izleti. Pjevanje iziskuje vježbu i to napornu, često i vrlo dosadnu. Nekada neke vježbe kao da nemaju smisla i po sebi su banalne, a ipak sve je to potrebno kako bi se postigao željeni cilj: lijepo pjevanje. Mnogi bi mi na ovo odgovorili neslaganjem te kako je važno Bogu pjevati iz srca. Slažem se. Ali zar se radi Boga ne bismo potrudili? Zar Bogu ne bismo dali najbolje od sebe ili to možda pripada nekom drugom?

 

U ovome smo psalmu pozvani dati hvalu Bogu pjesmom. Kaže: opjevaj slavu imena njegova. Da bi se nešto opjevalo mora se prvo poznavati. A kad kažemo da netko nešto poznaje, onda je on sav u tome. Stoga, kako bi netko mogao pjevati o Bogu on mora biti sav u Bogu. To čak i nije nemoguće što nam pokazuju sveti koji su svojim životima spjevali najljepše pjesme o Bogu. Nemoguće nije, ali teško jest. No, isto kao i kod pjevanja: vježbom se dolazi do savršenstva. Počinje se u malim stvarima. Ako Boga pomalo uvodimo u svoj život, sigurno će zahvatiti i cijelo naše biće i sav život. Sve što radimo bit će pod Kristovim stijegom, jer Ljubav zahvaća cijeloga čovjeka. A tko je vjeran u malom i u najvećem je vjeran, kaže Krist.

 

Težinu toga osjetim svakodnevno u svom životu. Lako je reći kako se prepuštam Bogu i kako želim uroniti sav u njega, ali potrebno je njega uvoditi u sve dijelove svoga života. Nema tog trenutka u kojem ne bi bilo mjesta za Boga ili u kojem on ne bi imao što raditi. Kaže sveti Franjo: Koliko imaš strpljenja u najtežoj situaciji, toliko ga imaš i ne više. Analogno ovome: trebali bismo i u najtežim životnim situacijama dopustiti Bogu prisutnost u našem životu. Možda zvuči čudno, no i za to je potrebna vježba. Ustrajnost. Baš kao i kod pjevanja. Upornim vježbanjem u svim životnim situacijama zastati i gledati imam li tada Boga. Dopuštam li mu ulazak u moj život samo kad čini čuda među sinovima ljudskim ili su mu vrata uvijek otvorena? Dapače, dopuštam li mu da zauvijek ostane u mom srcu i da ga nikada ne potjeram van?

 

Želim ti uspjeh u tom vježbanju. Ne boj se padova, njih će sigurno biti. No bit će i podizanja što nam svjedoči i Psalmist gdje kaže: pripovjedit ću što učini duši mojoj. Bog ne ostavlja nikoga i trudi se oko svakoga. Potrudi se i ti oko sebe. Vježbaj i svojim životom spjevaj pjesmu hvale Bogu. Kliči Bogu!