Teologija i umjetnost u dijalogu su prirodno bliske, a ono što u ovome razgovoru pomalo ostavlja dojam nedorađenosti, određene oporosti i neizbrušenosti jest odnos prema umjetnosti za liturgiju. Taj dijalog je najteži i njemu valja pristupati s puno osjetljivosti, znanja i određene poniznosti.
___________ piše: Ivan Šaško
Dijalog je uvijek spremnost na traženje. Volio bih da osjetite kako su teologija i umjetnost u dijalogu prirodno bliske, a ono što u ovome razgovoru pomalo ostavlja dojam nedorađenosti, određene oporosti i neizbrušenosti jest odnos prema umjetnosti za liturgiju. Taj dijalog je najteži i njemu valja pristupati s puno osjetljivosti, znanja i određene poniznosti. To je ostala otvorena tematika koja postaje scandalum, kamen spoticanja i na praktičnoj razini.
No, uz sve to, veseli me što je umjetnost sve više prepoznata i od strane teologije kao dragocjena suputnica, a da se pri tome ne izgubi u postmodernističkome estetiziranju, ali je istodobno prepoznata i teologija koja s umjetnošću nema nipošto poteškoće kakve pokazuju žalosni primjeri čudne razine isključivosti. Baš suprotno, mislim da bi u Hrvatskoj umjetnosti mogla pokazati koliko je teološki govor i promišljanje potrebno društvu.
I jedan i drugi su drukčiji govor i govor o drukčijemu, prepun sposobnosti, otvorenosti za iznenađenje, nove početke, a loša umjetnost je baš kao i loša teologija: svi misle da se mogu baviti i jednim i drugim, a i jedno i drugo takvim stavom završava u kiču. Loša teologija oslonjena samo na neprimjerenu, samostojnu, čak i dobronamjernu pobožnost, prema receptu Do it yourself, bez poznavanja teološkoga mukotrpnog puta i dubine koja rađa poniznost, nalik je na lavirani tuš s kojeg se od prevelike razvodnjenosti cijedi prljava voda.
Govor koji bježi od kiča
Kao što se može pitati teologe o razlozima moguće loše ili nepoznate slike teologije u društvu, jednako se tako može pitati i umjetnike za lošu umjetnost u Crkvi, a nerijetko se događa baš zamjena smjerova. Moram priznati da je teško biti teologom u ozračju u kojemu se i među učenim ljudima postavljaju prilično smiješna pitanja o tome je li teologija znanost, što za sobom jasno povlači i pitanje o tome kakav se dijalog može ostvarivati u takvome ozračju. Mi smo ga pokušali da bismo otvorili poziv drugima, da bismo širili taj drukčiji govor koji bježi od kiča.
Smatram da je umjetnost jedan od govora vjere i da teologija kao govor o Bogu ne može zanemariti tu činjenicu, no kada se uzajamno upućeni i uvelike neodvojivo vezani u međupripadnosti ne razumiju; kada se među njih uvuče nevjera i razdor do mjere izgubljenosti traga pokušaja povratka; kada se najveće ljubavi rastanu, baš je njih i najteže vratiti u plodonosnu razumljivost i na put zajedničkog traženja.
Teologija i umjetnost imaju predivnu zajedničku prošlost i baštinu, tako snažno ukorijenjenu da se svaki pokušaj udaljavanja, nanošenja rana nesporazuma osjeća kao čupanje vlastita bića i kao oštri rez samokažnjavanja bičem koji je kupljen na jeftinoj tržnici nametnutoga suprotstavljanja. I premda i dalje vlada diktat isključivosti posjedovanja istine od strane određenoga tipa znanosti, lijepo i dobro pripadaju religiji i umjetnosti koje imaju zadaću tzv. znanstvenu istinu upotpuniti u cjelovitu istinu koja ne može bez dobroga i lijepoga. Zato je neprimjereno religiju i umjetnost promatrati kao "privatnu stvar". Raščovječenja i nečovječnosti moguće su na različite načine. Kristovo utjelovljenje, očovječenje jest objava koja spaja informaciju i inspiraciju. Sintagma "kršćanska umjetnost" je danas ne samo upitna, već po mnogo čemu besmislena, jer zvuči kao propaganda. Umjetnik, arhitekt, slikar ili glazbenik ne trebaju nužno biti kršćani da bi se moglo razgovarati i zajedno djelovati, već prije svega trebaju biti dobri umjetnici koji poznaju jezik kojim govore, a jezik je sredstvo izričaja i sporazumijevanja, a ne razdora i sukoba.
Otajno prisustvo zajedništva
Evanđelje jedva da govori o umjetnosti, a Isus pokazuje ljiljane, cvijeće u polju koje je ljepše od sjaja umjetničke Salomonove odjeće. I kada su učenici bili udivljeni ljepotom jeruzalemskoga hrama, on je govorio o njegovu razaranju. Pa ipak, i sam je bio umjetnik, a nadasve umjetnik života s Bogom. Ne zaboravimo da je učenicima o svemu govorio u prispodobama "i bez prispodoba im ni o čemu nije govorio" - kaže evanđelje. Estetsko nam je iskustvo dragocjeno, jer daje okus življenju. Ipak: "Estetsko se iskustvo izriče kao imanentno iskustvo sreće; religijsko iskustvo kao transcendentalno iskustvo izvorišta. U estetskome iskustvu svijet pojedincu konačno dolazi ususret. U vjerskome iskustvu on se pokazuje kao beskonačno različit od svijeta" (Willhelm Grab).
I istinski je razgovor umjetnost, u kojoj se pokušava puno toga reći, biti iskren i istinoljubiv, a da se ne probije opna poštovanja, nužnoga odmaka i ljubavi. Svugdje gdje bi se mogao osjetiti tonalitet sukobljenosti, ne gledajte nepomirljivu razdvojenost niti u dodirnim točkama određeni konkordizam. Između svega postoji otajno prisustvo zajedništva koje progovara različitošću poput providne opne.
Tekst prenesen iz Nedjeljnog Vjesnika od 2. ožujka 2003.
Dijalog je uvijek spremnost na traženje. Volio bih da osjetite kako su teologija i umjetnost u dijalogu prirodno bliske, a ono što u ovome razgovoru pomalo ostavlja dojam nedorađenosti, određene oporosti i neizbrušenosti jest odnos prema umjetnosti za liturgiju. Taj dijalog je najteži i njemu valja pristupati s puno osjetljivosti, znanja i određene poniznosti. To je ostala otvorena tematika koja postaje scandalum, kamen spoticanja i na praktičnoj razini.
No, uz sve to, veseli me što je umjetnost sve više prepoznata i od strane teologije kao dragocjena suputnica, a da se pri tome ne izgubi u postmodernističkome estetiziranju, ali je istodobno prepoznata i teologija koja s umjetnošću nema nipošto poteškoće kakve pokazuju žalosni primjeri čudne razine isključivosti. Baš suprotno, mislim da bi u Hrvatskoj umjetnosti mogla pokazati koliko je teološki govor i promišljanje potrebno društvu.
I jedan i drugi su drukčiji govor i govor o drukčijemu, prepun sposobnosti, otvorenosti za iznenađenje, nove početke, a loša umjetnost je baš kao i loša teologija: svi misle da se mogu baviti i jednim i drugim, a i jedno i drugo takvim stavom završava u kiču. Loša teologija oslonjena samo na neprimjerenu, samostojnu, čak i dobronamjernu pobožnost, prema receptu Do it yourself, bez poznavanja teološkoga mukotrpnog puta i dubine koja rađa poniznost, nalik je na lavirani tuš s kojeg se od prevelike razvodnjenosti cijedi prljava voda.
Govor koji bježi od kiča
Kao što se može pitati teologe o razlozima moguće loše ili nepoznate slike teologije u društvu, jednako se tako može pitati i umjetnike za lošu umjetnost u Crkvi, a nerijetko se događa baš zamjena smjerova. Moram priznati da je teško biti teologom u ozračju u kojemu se i među učenim ljudima postavljaju prilično smiješna pitanja o tome je li teologija znanost, što za sobom jasno povlači i pitanje o tome kakav se dijalog može ostvarivati u takvome ozračju. Mi smo ga pokušali da bismo otvorili poziv drugima, da bismo širili taj drukčiji govor koji bježi od kiča.
Smatram da je umjetnost jedan od govora vjere i da teologija kao govor o Bogu ne može zanemariti tu činjenicu, no kada se uzajamno upućeni i uvelike neodvojivo vezani u međupripadnosti ne razumiju; kada se među njih uvuče nevjera i razdor do mjere izgubljenosti traga pokušaja povratka; kada se najveće ljubavi rastanu, baš je njih i najteže vratiti u plodonosnu razumljivost i na put zajedničkog traženja.
Teologija i umjetnost imaju predivnu zajedničku prošlost i baštinu, tako snažno ukorijenjenu da se svaki pokušaj udaljavanja, nanošenja rana nesporazuma osjeća kao čupanje vlastita bića i kao oštri rez samokažnjavanja bičem koji je kupljen na jeftinoj tržnici nametnutoga suprotstavljanja. I premda i dalje vlada diktat isključivosti posjedovanja istine od strane određenoga tipa znanosti, lijepo i dobro pripadaju religiji i umjetnosti koje imaju zadaću tzv. znanstvenu istinu upotpuniti u cjelovitu istinu koja ne može bez dobroga i lijepoga. Zato je neprimjereno religiju i umjetnost promatrati kao "privatnu stvar". Raščovječenja i nečovječnosti moguće su na različite načine. Kristovo utjelovljenje, očovječenje jest objava koja spaja informaciju i inspiraciju. Sintagma "kršćanska umjetnost" je danas ne samo upitna, već po mnogo čemu besmislena, jer zvuči kao propaganda. Umjetnik, arhitekt, slikar ili glazbenik ne trebaju nužno biti kršćani da bi se moglo razgovarati i zajedno djelovati, već prije svega trebaju biti dobri umjetnici koji poznaju jezik kojim govore, a jezik je sredstvo izričaja i sporazumijevanja, a ne razdora i sukoba.
Otajno prisustvo zajedništva
Evanđelje jedva da govori o umjetnosti, a Isus pokazuje ljiljane, cvijeće u polju koje je ljepše od sjaja umjetničke Salomonove odjeće. I kada su učenici bili udivljeni ljepotom jeruzalemskoga hrama, on je govorio o njegovu razaranju. Pa ipak, i sam je bio umjetnik, a nadasve umjetnik života s Bogom. Ne zaboravimo da je učenicima o svemu govorio u prispodobama "i bez prispodoba im ni o čemu nije govorio" - kaže evanđelje. Estetsko nam je iskustvo dragocjeno, jer daje okus življenju. Ipak: "Estetsko se iskustvo izriče kao imanentno iskustvo sreće; religijsko iskustvo kao transcendentalno iskustvo izvorišta. U estetskome iskustvu svijet pojedincu konačno dolazi ususret. U vjerskome iskustvu on se pokazuje kao beskonačno različit od svijeta" (Willhelm Grab).
I istinski je razgovor umjetnost, u kojoj se pokušava puno toga reći, biti iskren i istinoljubiv, a da se ne probije opna poštovanja, nužnoga odmaka i ljubavi. Svugdje gdje bi se mogao osjetiti tonalitet sukobljenosti, ne gledajte nepomirljivu razdvojenost niti u dodirnim točkama određeni konkordizam. Između svega postoji otajno prisustvo zajedništva koje progovara različitošću poput providne opne.
Tekst prenesen iz Nedjeljnog Vjesnika od 2. ožujka 2003.
