Crkva - mjesto gdje Duh cvjeta. Upravo to znače gornje riječi. Napisa ih sv. Hipolit Rimski negdje u 2./3. stoljeću u svom spisu Traditio apostolica (42. pogavlje).
Čuo sam ih od jednog svog profesora na predavanju, svidjele su mi se, ali sam ih brzo zaboravio. Čitajući Hipolitov spis u ovoj devetnici Duhova, ponovno naiđoh na njih. Zastao sam, a one su mi tako jasno i čudesno progovorile.
Duhovski događaj. Pedesetnica. Crkva se spominje blagoslovljenog događaja zabilježenog u Dj 2. Rođendan Crkve, kažu neki. Nije mi baš drag taj izraz, podsjeća me na zabave s balonima i tortom. Uostalom, smatram da je Crkva rođena (misli se počela) nešto ranije – prvim odazivom, poticajem Duha, na Gospodnji poziv – a Crkva je zajednica pozvanih, sakupljenih (ekklesia). No, bilo kako bilo, s pravom se u radosnoj proslavi spominjemo tog događaja, događaja kad se Crkva očitovala svijetu, kad je dobila svjedočansku snagu, kad je otkrila svoj zanos i radost. Nakon proslave Gospodnjeg Vazmenog otajstva, Crkva je onda, a na neki način (u liturgijskom smislu) i sada čekala, čekala od samog Gospodina obećanog Branitelja.
Često sam "u napasti" da svetopisamska izvješća o prvim kršćanskim zajednicama uspoređujem s našom crkvenom sadašnjošću. Uzevši u obzir i egzegetska dostignuća i tvrdnje da su stvari tamo ponekad i malo "dotjerane" i "uljepšane", čini mi se da nam danas baš i ne cvjetaju ruže. Što to znači? Zašto je tome tako? Zar mi nemamo Duha? Ili ne istog Duha? Ili je, pak, vrijeme donijelo svoje, pa je početni (ili početnički!?) zanos splasnuo? Mnogo pitanja! Na mnoga ne znam odgovor. No, znam jedno – čvrsto vjerujem da Duh djeluje i danas. Vjerujem da Duh djeluje u Crkvi. Vjerujem da Duh udiše životni dah (usp. Post 2, 7) i današnjoj Crkvi, da je živa. Istina, ponekad kao da nam nedostaje daha, pa usporimo. No, usprkos svemu, Crkva je bogoduha – bila i ostala. Pitanje je samo u kojoj mjeri svatko od nas vjerujućih ljudi odgovori poticaju Duha. Upravo poticaju! Onom nenametljivom i ugodnom osjećaju kad znaš što trebaš učiniti, ili si učinio, znajući da je dobro. Onom poticaju koji progovori u nutrini kad vidim male, svagdanje, a tako čudesne događaje u svom životu i životu ljudi oko mene. Onom poticaju koji daje snagu da naoko male, a ponekad tako teške, stvari promijenim i učinim boljim. Onom poticaju svetog nemira koji nam ne da ostati ravnodušnim. Onom poticaju ljubavi – a Bog je ljubav – koji mijenja svijet. Mislim da je tu pravo (ne i jedino) mjesto za spomenuti karizme. Male stvari koje ponekad sivilo svakodnevnice nekome pretvore u radost; koje, kako se kaže uljepšaju dan a možda i život, te ponizna strpljivost u povjerenju i predanju u Očeve ruke – to smatram karizmom. Bez ikakve spektakularnosti! Budući da je, per definitionem, karizma dar dan pojedincu za dobro zajednice, bez ovoga za druge, ostaje sposobnost, a ne karizma.
Zato vjerujem u Duha Svetoga. Zato vjerujem u Duha u Crkvi, i u velikim događajima, ali ne kao pukom zbroju, nego plodu onih malih događaja, o kojima je gore bilo riječi. Duh je onaj koji posvećuje, mijenja, raduje, oživljuje. Je li konačno Crkva mjesto gdje Duh cvjeta? Jest! No, onoliko koliko svaki cvijet rastvori svoje latice.
Pošalji Duha svojega Gospodine, da procvjeta lice zemlje!
fra Vjeko
