Panika! Panika i strah! To su jedne od prvih riječi koje mi padaju na pamet čitajući evanđeoske odlomke o uskrsnuću. U panici vojnici – gdje je tijelo?; u panici žene, trče javiti apostolima – uzeli su Gospodina!; u panici apostoli – trče vidjeti što se to dogodilo! Pravo budi, oko velike je stvari!
Ipak, fascinantna mi je činjenica što iz događaja uskrsnuća ne izbija nikakva buka, nema velikih 'svjetlosnih ni zvučnih efekata' (Mt i Lk istina izvješćuju o svjetlosti i potresu, ali uslijed anđelove pojave). Sâmo je, pak, uskrsnuće obavijeno velom tišine. Pogledavši Isusov život, čini se logičnim. Nikad oko sebe nije želio previše buke, nije bio onaj koji teatralnom galamom i mnoštvom riječi rješava stvar (usp. Iz 42,1-4). Ne, cijelo njegovo djelovanje ima tu crtu otajstvene šutnje. Pa i takav događaj kao što je uskrsnuće! Uskrsnuće! Nešto što se do tada nikad nije dogodilo, niti će se takvo ikada dogoditi! Događaj Uskrsa ostaje ipak obavijen otajstvenom tamom uskrsne noći, obasjan tek možda naznakama zrakâ sunca tog trećeg dana. Zato s pravom pjeva liturgija Crkve u Vazmenom hvalospjevu: „O, zaista blažene noći, koja jedina zavrijedi znati vrijeme i čas, kad je Krist od mrtvih ustao. Ovo je noć o kojoj je pisano: i noć će sjati kao dan, i noć mi je svjetlo u radosti mojoj.“ Ne znamo kako se to dogodilo. Ne znamo kako se dogodio najveći trenutak ljudske povijesti, onaj pravi big-bang, onaj poslije kojeg ništa više nije isto, poslije kojeg je sve novim učinjeno (usp. Otk 21,1). Znamo ipak jedno – bilo je to u tišini, u tišini noći.
Tišina je čudna stvar – nekad potrebna, ponekad i teška, napeta. U korizmi Crkva se u liturgiji „odriče“ pjevanja Slave i poklika Aleluje. Liturgija je nekako sjetna, ozbiljna, tekstovi nam u pamet dozivaju pokoru, tegobnost života, trpljenje. Zvona utihnu od Mise večere Gospodnje do Vazmenog bdijenja. Upravo tim „postom ušiju“ želi se pripremiti duh i srce da u njima snažnije odjekne „Aleluja“ uskrsne noći. Tek iza te šutnje, taj poklik tako radosno zvuči; tek iza te tihe i jasne uskrsne noći snažno i gromko zvuči: Gospodin je živ! Tiha je to noć! Radosno je to jutro!
Stoga, u noći vazmenog bdijenja malo zašutimo, bar na tren. Poslije te šutnje još će radosnije odjeknuti Aleluja uskrsnog jutra, Aleluja istinske radosti, Aleluja novog stvorenja! Bez straha! Aleluja!
fra Vjeko
