Smiluj nam se, Gospodine

Sve dok se čovjek ne obrati Bogu i dok ne prizna svoju krivicu, bit će uskraćen za radost susreta, za radost spasenja.

Smiluj nam se, Gospodine, jer smo sagriješili!

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

     Bezakonje svoje priznajem,
     grijeh je moj svagda preda mnom.
     Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
     i učinio što je zlo pred tobom.

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

     Vrati mi radost svoga spasenja
     i učvrsti me duhom spremnim!
     Otvori, Gospodine, usne moje,
     i usta ćemoja navješćivati hvalu tvoju.

 

Grijeh sputava, ograničava čovjeka. Onemogućuje mu slobodno djelovanje i napredak, jer biva zakočen, spriječen. Sam sebe stavlja u okove, zatvara se u tamnicu. U tami biva suočen sa samim sobom, grijehom odvojen od drugih, onemogućen za istinski susret, jer je istina zastrta tamom. U početku ta otuđenost može i prijati nekome, jer daje prividan mir i samoću. No, što se dulje boravi u tamnici grijeha, uviđa se malenost prostora u koji se čovjek smjestio i neizdržljivost jednostranosti. Biće koje je stvoreno slobodno ne podnosi okove.

Tad počinje borba sa samim sobom. Prividna mirnoća prelazi u nemirnu napuštenost. Gdje god se okrene i kamo god pogleda, počinjeni grijeh mu je pred očima. Što god da učini, bit će polovično – ne može dati samoga sebe, jer sam nije cjelovit. Polovičnost rađa polovičnošću. I tako sam život biva polovičan. Sreća polovična. Radost nedoživljena. Iskustvo neproživljeno. Bijedni čovjek se koprca u svojem jadnu. Ne može govoriti jer su usne zatvorene – sve dok srce ne progovori. A srce čezne samo za jednim – za smirenošću u Bogu.

I dok ne uvidi i prizna svoju grješnost te se ne osloni na Božju pomoć i smilovanje, grijeh je stalno pred čovjekom. Bog jedini može oprati od krivice i očistiti od grijeha. On jedini ima moć ukloniti grijeh koji je okružio čovjeka i tako mu vratiti slobodu i postojan duh. Sve dok se čovjek ne obrati Bogu i dok ne prizna svoju krivicu, bit će uskraćen za radost susreta, za radost spasenja.

Očisti, Bože, moje srce i obnovi duh moj. Učini me postojanim da se ne udaljujem od tebe, nego daj da uvijek spremno vršim tvoju svetu volju. Ne odbaci me od lica svojega i nek mi ono neprestano svijetli i tako rasprši sve tame moga srca.

Dođi, Gospodine, budi moje svjetlo!(Majka Terezija)