Šutnja Božja je Njegov suosjetljivi način kojim se čovjeku približava. Za druge riječi još nedostaje zrelosti. Treba vremena dok čovjek razumije svoje stanje, uzdigne glavu i stavi osmijeh na lice unatoč moru poteškoća koje ga preplavljuju.
U Isusu se Bog osiromašio kako bi mene mogao susresti. Njegovo siromaštvo je postalo znak ljubavi prema meni.
Za Njega nije bilo drugoga puta kako bi nam postao vjerodostojnim.
Ljubav ima svoje strašne zahtjeve, a da ih se zadovolji nisu dovoljne same riječi.
Tko ljubi mora se ljubljenome suobličiti jer će inače ljubljeni kraj njega proći bez da ga razumije, što bi značilo bez da ga zavoli.
Simpatiju osjećati prema nekome značilo bi s tom osobom sutrpjeti.
To nije lako, ali drugi put ne postoji. Zato je toliko teško ljubiti.
Zamislite muža koji tvrdi da voli svoju ženu ali živi u bogatstvu dok ona preživljava u krajnjoj bijedi, i dok se on smije ona plače.
Kako netko može tvrditi da ljubi brata svoga dok je on sit, slobodan i obučen, a brat gladan, zatvoren i gol?
Zar to ne znači varanje u igri?
Za nije iskrenije odmah kazati: „Ne volim te!“, ili: „Nemam snage ljubiti te!“, ili što je još lakše i istinitije: „Rado bih te volio, ali ne uspijeva mi!“
Zemlja naša se prelijeva ljubavnim riječima, ali je, bojim se, skoro prazna od istinske ljubavi.
Bog je iskreniji, i kada kaže da ljubi čovjeka onda ide do kraja, ljubi ga do temelja, postaje sam čovjekom kako bi mi bio sličan. Bog postaje siromašan.
Siromaštvo Božje je Božji način ljubavi.
A postoji razlika između Božjeg siromaštva i ljudskog siromaštva. Siromaštvo Božje je slobodno izabrano, a siromaštvo ljudsko je njegova stvarnost, njegova nužnost i narav.
Čovjek je siromah.
Smatram da je ljudsko siromaštvo univerzalno; da, čovjek je personifikacija siromaštva. Njemu ne fali samo kruha, njemu svega nedostaje.
Kad mrzi, nedostaje mu ljubav.
Kad umre, oskudijeva životom.
Da, siromaštvo čovjekovo je sama smrt. Ona nije mala stvar kojoj se može pobjeći kad pokuca na vrata.
Međutim, upravo na ovom putu ljudskoga života Bog je došao susresti čovjeka.
Slobodno Božje siromaštvo se smjestilo kraj nužnoga ljudskoga siromaštva.
Prvi govor je bio šutnja.
Što možeš nekome kazati koji trpi?
Šutnja Božja je Njegov suosjetljivi način kojim se čovjeku približava. Za druge riječi još nedostaje zrelosti. Treba vremena dok čovjek razumije svoje stanje, uzdigne glavu i stavi osmijeh na lice unatoč moru poteškoća koje ga preplavljuju.
Jedna mi je slijepa žena kazala kako joj je trebalo dvanaest godina da bi nešto razumjela o svojoj sljepoći. Sad razumije, i stavila je osmijeh na lice.
To je tajna stvari, tajna života, tajna trpljenja.
Kao noć, ako želiš nešto u njoj spoznati, trebaš pričekati zoru.
Čekanje znači nadanje, a nada je strpljivost ljudska. Upravo u toj strpljivosti čovjek se uči posjedovati, uči se prepoznavati.
Ako se Isus rodio u štali, ako je svoju neograničenost ograničio na veličinu djeteta i postao izložen ljudskoj povijesti i zloći, onda je to samo zato kako bi nas naučio najtežu lekciju života: pripremiti nas da u našoj egzistenciji nužno moramo proći nesvijest, slabost i stvarnost života.
Ako On ostaje skriven u širokoj masi, ako ne uživa časti moćnih, nego živi znoj radnika, onda to čini zato kako bi sebe i nas navikao na znoj smrtnoga straha.
Ako On usvaja stav proroka, sluge Božjega, nevinoga, stav koji čini aortu nade i duhovnosti naroda Izraelskoga, onda je to zato jer zna da Kraljevstvo Božje neće biti Kraljevstvo vladanja, stabilnosti, udobnosti, nego najveće djelo ljubavi na zemlji: prihvaćanje ljudskoga siromaštva do kraja, do smrti.
Nije lako ljubiti, ni za nas niti za Krista, ali ništa nije tako veliko i savršeno kao ljubav Isusova u svojem slobodno i radosno prihvaćenom siromaštvu.
Želim kazati, ništa nije dragocjenije od siromaštva Božjega.
Ono me više dodiruje nego Njegova svemoć.
Više mi govori nego Njegovo sveznanje.
Bliža mi je nego Njegova ljepota.
Siromaštvo Božje je najviši stupanj ljubavi.
A u poslušnosti prema Ocu je siromaštvo Isusovo najuzvišenije, tu ulazi u tajnu ljubavi.
Unatoč siromaštvu, unatoč zlu, unatoč moru trpljenja Isus Oca nije zamolio da promijeni stvari. Vidio je da se mora proći kroz to, i sagnuo se da se i ja mogu s Njim saginjati.
Stvarnost onakva kakvu je Bog stvorio, ali narušena grijehom ljudskim, morala se prihvatiti onakva kakva je bila.
To je polazna točka.
Prihvati je kao put spasenja,
prihvati je kao Golgotu,
prihvati je kao misterij,
prihvati je kao zadnje samopredanje.
Život dalek od te stvarnosti koju si Ti živio u svome tijelu, tijelu koji je Crkva, bio bi život u iluziji, život u smrti.
Ako se držim samo uskrsnuća, dolazim u opasnost da zaboravim Getsemani i Tvoj križ, koji su i čovjekov Getsemani i križ.
Ne mogu prihvatiti uskrsnuće ako prije toga ne prihvatim svoju smrt. Tajna Uskrsa nije samo u radosti Nedjeljnoj, nego u solidarnosti Velikog Petka.
Istinskoj ljubavi je nedostojno s Isusom samo htjeti slaviti.
Nedostojno se gurati na svečanu gozbu, a Isusa ostaviti samog u Maslinskome vrtu.
Put kojim je hodio je put ljubavi.
Prije nego što je put uskrsnuća, to je put samoodricanja, predanja.
Prije nego je pobjeda, put je to poraza, raspeća.
Želim proći tim putem, jer taj put je Isus. Naš put je nasljedovanje Isusovo.
Biti kao On pogotovo u stavu prema Ocu. Biti kao On u prihvaćanju onoga što je stvarnost.
Ono što mene okružuje, zakon stvorenoga, povijest, rezultat stvaranja Božjega i ljudske bijede, to moram prihvatiti.
To je moja polazna točka.
Ako šepam, moram se složiti s tim da šepam.
Ako sam umoran, moram prihvatiti da sam umoran.
Ako je nebo sivo, moram se pomiriti s tim da je nebo sivo.
Ako sam star, moram prihvatiti činjenicu da sam ostario.
Prije nego se pokušam osloboditi od muke koja me je pogodila, prije nego pokušam korigirati zlo oko mene, moram se sagnuti tajni, moram primiti stav Isusov, i u svoja usta staviti Njegove riječi:
„Ne moja, nego Tvoja volja neka bude.“ (Lk 22,42)
To je u biti stav povjerenja prema Bogu, i na tom povjerenju počiva moj odnos prema Njemu.
preveo i prilagodio: fra Stanko Ćosić
(Iz knjige Denn Du bist mein Vater - Carlo Carretto)
