Promišljajući o Kristovoj muci ne preostaje drugo doli s Apostolom izjaviti: „Bog je ljubav“ i u toj istini uroniti u otajstvo križa.
Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Svi koji me vide, podruguju se meni,
razvlače usne, mašu glavom:
»Uzdao se u Gospodina, neka ga sad izbavi,
neka ga spasi ako mu omilje!«
Opkolio me čopor pasa,
rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge,
sve kosti svoje prebrojiti mogu.
Razdijeliše među se haljine moje
i za odjeću moju baciše kocku.
Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi;
snago moja, pohiti mi u pomoć!
A sada, braći ću svojoj navješćivati ime tvoje,
hvalit ću te usred zbora.
»Koji se bojite Gospodina, hvalite njega!
Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!
Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!«
Svake godine nas liturgija stavlja pred i uvodi u otajstvo Kristova križa. Ovaj psalam je kao Isusov vlastiti krik dok visi na križu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Svako razmišljanje nad ovim psalmom mi budi ideju o Božjoj mogućnosti patnje i mogućnosti napuštenosti. Je li moguće da je Krist na križu daleko od Oca? Ako je on, koji je ujedno i Bog, daleko od Oca, tko mu je onda blizu?
Tužni ton početka psalma uvodi nas u stanje Kristove muke. Uzdignut na križu gleda druge kako mašu glavama i sluša kako mu pogrdno dovikuju neka spasi sam sebe, ne vjerujući u njegovo božanstvo ili bolje rečeno: vjerujući samo čudima vidljivim ljudskim očima. Tome bi povjerovali: da siđe s križa. Pa zar to ne bi bilo i jednostavnije. Sići s križa i pokazati svima moć. Onda bi vjerovali. Ili se to pak ne bi zvala vjera, nego uvjerenje, nešto što te dovodi pred gotov čin. To je tako. Vidio si, dakle, dokazano je.
Smatram kako bi baš bilo pogrješno u svom ovome opisu zaustaviti se samo na onome izvanjskome, na onome što nam je vidljivo: bičevanje, trnova kruna, pribijanje na križ, bolovi… Bitno je ući dublje. Vidjeti ono što je prikriveno, ono što se gleda očima vjere. Gledati otajstvo križa. Krist je sam sebe učinio plijenom, uhvatljivim, tako da je kao takav podložan ljudskome zakonu.
Zaista me nije strah reći kako oni bolovi koji su naneseni njegovu tijelu nisu ništa u usporedbi s bolom koji je u njemu zbog napuštenosti od Oca kako je i sam potvrdio: „zašto si me ostavio?“ Ali ta napuštenost je puna pouzdanja u Očevu volju, o čemu nam govore zadnji reci današnjeg psalma: „Braći ću naviještati ime tvoje.“ „Slavit ću te.“ Tu nam je Krist ostavio pravi primjer da i mi u svojim mukama i patnjama, u osjećaju napuštenosti i udaljenosti od Boga uvijek budemo puni pouzdanja.
Promišljajući o Kristovoj muci ne preostaje drugo doli s Apostolom izjaviti: „Bog je ljubav“ i u toj istini uroniti u otajstvo križa. Tako ćemo čašćenjem križa i slavljenjem Krista raspetoga, susresti Boga koji pati. Boga koji je ušao u našu ljudsku povijest i postao jedan od nas. Boga koji je, dok nam je bio blizu, na zemlji, uzeo na se naše patnje i boli. Tako kad patiš ti ili tvoj brat, ne pitaj gdje je Bog, on pati s tobom – pati, jer te ljubi.
Autor meditativno-glazbenog uratka: fra Zvonimir Pavičić
