Braćo, i mi smo kroz ove vazmene dane svakodnevno slušali o onome što su učenici proživljavali. I nas je Isus hrabrio istim riječima.
Ps 27, 1.4.7-8a
Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih.
Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?
Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i dom njegov gledam.
Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,
milostiv mi budi, usliši me!
Moje mi srce govori:
»Traži lice njegovo!«
U čitanjima čitamo kako je Isus otišao k Ocu, a učenici zajedno s Marijom bijahu jednodušno postojani u molitvi, iščekujući Duha Svetoga koji im je obećan. U tom svjetlu valja čitati i ovaj psalam. Zar on ne predstavlja molitvu učenika? Koga da se bojim? Isus je obećao Branitelja koji će nas izbavljati iz svih nevolja i upućivati u svu istinu. Ovdje se postavlja Pilatovo pitanje: Što je istina? Istina je Isus Krist! On u cjelokupnom svom otajstvu. Stoga nam je zadaća cijeloga života tražiti istinu, tražiti lice njegovo. Ponirati svaki dan s većom čežnjom u to otajstvo. Blago nama budemo li tako činili. Jer tada će sva naša nadanja, sve naše molitve biti sažete u jednoj: da živim u domu Gospodnjem sve dane života svoga, da uživam milinu Gospodnju i dom njegov gledam.
Nudi li ti tko išta ljepše od ovoga? Nudi li ti itko dane? Tko li bi se usudio ponuditi takvo nešto, ako ne onaj koji posjeduje to nešto. A kod Boga su svi dani i kod njega ima dosta stanova koje nam je Isus, kako sam reče, otišao pripraviti. Zato su učenici s Marijom bili postojani u molitvi. U srcu u svojem prebirali sve događaje proživljene s Isusom i sve riječi koje su još uvijek odzvanjale u njihovim srcima. I odzvanjale su cijeloga života. Te su ih riječi poticale na proglas Radosne vijesti i hrabrile u svjedočanstvu za Riječ tijelom postalu. Srce je njihovo već bilo ohrabreno onom utjehom kojom samo Bog tješi. A srce u kojem Bog prebiva čezne samo za jednim i traži samo jedno: lice njegovo.
Braćo, i mi smo kroz ove vazmene dane svakodnevno slušali o onome što su učenici proživljavali. I nas je Isus hrabrio istim riječima. Kako je i rekao, ostaje s nama sve do svršetka svijeta. Jednostavno je tu u riječi naviještanoj u euharistiji te u kruhu koji se lomi za sve nas. Jednostavno je tu i treba mu pristupiti jednostavno. Otvoriti srce i čuti riječ. Otvoriti usta i primiti hranu za život. Tako će nahranjeno srce sve svoje molitve pretakati u jednu: traži lice njegovo. No gledanje dolazi tek nakon smrti. Sada nam ostaje vjerovati. Stoga vjerujmo da ćemo uživati dobra Gospodnja u zemlji živih i s tom vjerom tražimo lice njegovo!
Autor glazbeno-meditativnog uratka: fra Zvonimir Pavičić
