Tako čovječanstvo od početka svijeta igra tu igru zivota, igru potrage za Smirajem.
Pokaži mi, Gospodine, stazu života!
Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.
Gospodinu rekoh: „Ti si moj gospodar.“
Gospodin mi je baština i čaša:
ti u ruci držiš moju sudbinu.
Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje
te me i noću srce opominje.
Gospodin mi je svagda pred očima
jer mi je zdesna da ne posrnem.
Stog mi se raduje srce i kliče duša,
pa i tijelo mi spokojno počiva.
Jer mi ne ćeš ostavit dušu u podzemlju
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.
Svatko od nas na ovome svijetu ima svoj put kojim kroči. Često se ističe kako je svaki čovjek poseban te da na svijetu nema dvojice jednakih. Svatko, dakle, od nas ima svoj put i svakoga Gospodin poziva i vodi na njemu svojstven način. Jedna stvar u kojoj su ljudi ipak jednaki jest staza koja vodi u vječni život. Ta staza je jedna, jedinstvena, i svi ju ljudi traže. Jer od početka stvorenja Bog je utkao u čovječje srce čežnju za Stvoriteljem koja čovjeku ne da mira i stalno ga nuka na traženje i otkrivanje Boga, te na suživot sa samim Bogom. I tako čovječanstvo od početka svijeta igra tu igru života, igru potrage za Smirajem.
Sjećam se da sam kao malo dijete, koje je još uvijek zamišljalo da je svijet širok dokle seže njegova ulica na kojoj se igrao, tražio ljestve koje bi vodile u raj kod dragoga Boga. Možda mi je netko od starijih bio 'otkrio' taj veliki misterij skrivenih ljestava koje vode u raj i koje se baš nalaze u ulici iznad moje, u kojoj nažalost nikad nisam bio jer sam još uvijek bio – dijete. I tako sam ja, odrastajući, uporno tražio te ljestve s nadom da ću ih ipak naći. Uvijek sam ih zamišljao u jednoj gustoj borovoj šumi, predmnijevajući da tamo prije mene nitko nije bio. Šuma je bila velika i opasna. No, ja sam ju kao pravi junak istraživao. Priznajem u velikom strahu, ali i s još većom nadom da ću upravo ja biti taj koji će otkriti te ljestve raja. Kako li sam se samo kasnije razočarao saznavši da su mnogi moji prijatelji tuda prošli prije mene i da šuma uopće nije tako velika, da ne postoje takve ljestve i da je misterij života ipak puno veći od jedne guste borove šume.
Moguće je moje dječje razočaranje usporediti s legendom o Augustinovom susretu s dječakom koji je pretakao ocean u malu rupicu u pijesku. Učeni Augustin je shvatio da je sličan tom dječaku jer je htio svojim intelektom dohvatiti samoga Boga. Augustin, u svoj svojoj mudrosti, nije uspio doprijeti do misterija Trojedinog Boga, ali je uspio otvoriti svoje srce, dopustio je Bogu da on kapljicama ulijeva u rupu njegova srca djeličke sebe. Onoliko koliko mu je bilo potrebno. Sve je to bilo moguće jer je Augustin nada sve bio ponizan i strpljiv.
Na to nas poziva i današnji psalam. Izabrati Boga za svoga gospodara. Povjeriti njemu svu svoju brigu, sve što nas plaši, što nas tišti. On je svemoguć, vladar, i ništa mu nije nemoguće. On nas brani od svega. On nas svjetuje na ovome putu i usmjerava prema stazi života, prema samome sebi. Čak i noću, onima koji se predaju svim srcem, ulijeva svoju mudrost – pratiteljicu na putu života. Onaj koji gradi s Gospodinom i na Istini, a ne na bajkama, taj ne posrće jer ima oslonac koji je uvijek tu. Ta sigurnost daje radost i snagu jer ona čežnja, utkana u začetku života, ide prema svome Smiraju. Zna da njegova budućnost nije u propasti nego u životu koji mu je pripravljen još od početka svijeta.
Sva naša traganja za smirenjem i sigurnošću su nestabilna ako nam Gospodin nije svagda pred očima. U ovom vazmenom vremenu kad nam Gospodin obnavlja mladost duha, budimo blizu Uskrsloga i ne ispuštajmo ga iz vida. Neka nam nedjeljno lomljenje kruha otvori oči kako bismo prepoznali Krista – nadu našega uskrsnuća i stazu života.
autor meditativno-glazbenog uratka: fra Zvonimir Pavičić
