Došašće, kažemo hrvatski. Mnogo riječi – dolazak, primicati se (brzo), početak… A čekanje? Zar čekanje ne obilježava dolazak? Čemu dolaziti ako nitko ne čeka? Čemu? Komu? I kad?
Počinje advent (lat. adventus, -us – dolazak, početak; advento 1. – dolaziti, primicati se, brzo se približavati). Počinje početak? Zar počinje početak koji će brzo završiti? Završiti?! Je li dolazak završetak?
Došašće, kažemo hrvatski. Mnogo riječi – dolazak, primicati se (brzo), početak… A čekanje? Zar čekanje ne obilježava dolazak? Čemu dolaziti ako nitko ne čeka? Čemu? Komu? I kad?
Kad se govori o adventu, obično se pomisli na predbožićno vrijeme, koje relativno brzo prođe, adventski vijenac, zornice… Istina, advent je vrijeme priprave – predsla(o)vlje – za svetkovinu Rođenja Gospodinova. Mnogo toga time odiše. Ipak, čini mi se da se u došašću krije i mnogo dublja dimenzija od te „pripravničke“.
Bogoslužje Crkve u došašću, a poglavito euharistija i liturgija časova, prati Božju spasenjsko – povijesnu pedagogiju, čežnju čovjeka (naroda) za izbavljenjem. Naročito su naglašena i isprepletena dva vida – starozavjetno, proročko iščekivanje Mesije, te nada i vjera u Boga koji dolazi na kraju vremena. Ista Crkva ispovijeda vjeru u Gospodina koji je došao, „bio“, ali koji jest tu, te Onoga koji tek treba doći. Došao je, tu je i doći će – sve u isto vrijeme!? Kontradikcija? Igra riječi? Nipošto!
U tom kontekstu poznata, gotovo klasična teološka sintagma već, ali ne još čini mi se pogodnim i prigodnim ključem za dekodiranje te, ne skrivene, nego možda nedovoljno naglašavane, poruke došašća. Kao što je već rečeno, bogoslužje tj. mi u bogoslužju slavimo Gospodina koji je došao, ispovijedamo vjeru u njegovo utjelovljenje, ali i čekamo blaženu nadu njegova ponovnog dolaska. Gledom na to, taj već, ali ne još u životu kršćanina, koji jest, ili bi bar trebao biti ljudski bogoobličan, ne zvuči tek kao učena slagalica riječi (jer, i kršćanin je već, ali ne još).
Promotrimo malo tu „slagalicu“: već bi označavalo vjeru u Božju proegzistenciju, a ovaj pro je pro nobis, u njegovo učovječenje koje ima za svrhu naše oboženje, u njegovu povijesnost, ali ne kao prošlost, nego vjeru u Onoga koji je bio i upravo zato i jest; ovaj ali – tako ljudski (je li samo ljudski?) govorio bi nam da još nismo tamo gdje trebamo doći, ali da jesmo tu, hic et nunc, kazivao bi nam da je taj ovdje i sada itekako važan i da o njemu ovisi i ono gdje još ne prispjesmo, još ne u gledanju, ali se nadamo da ćemo biti. Kad tako u ovom svjetlu pogledamo bogoslužni „ustroj“ došašća, pokazuje nam, se životni „usud“ kršćanina - tek ljudski, a opet tako Bogom prodahnut, život koji se stvarno živi, a opet teži i čezne za nečim drugim, za nekim drugim; život koji čeka i razložno se nada, jer ono što čeka nije tek puka nepoznanica, nije skok u neizvjesnost mraka. To nije gledanje kroz ljubičaste (ili ružičaste) naočale. To je život koji se živi sada, a koji gledan kroz Boga govori o onom sto će se živjeti, ali zaista živjeti, kasnije (ali ne sa zakašnjenjem!).
Tako kroz čežnju obredno trijezno, a sadržajno duboko bogoslužje došašća u ritmiziranom ciklusu liturgijske godine na svoj način progovara o iskonskoj čovjekovoj težnji, te baca naročito svjetlo na ljudski, kršćanski život. Život koji postaje zahvala Gospodinu što je došao, što je tu za nas i što će doći nama. Život koji se živi, ali stalno nadolazi, život koji iznova počinje, a da ne obezvrjeđuje ono jučer, dapače, pomoću njega gleda u budućnost. Zar je potrebno više?
Fra Vjeko
