Nije lako priznati samom sebi da sam pogriješio, da nisam savršen, a kamoli ne drugome. Ali na kraju vidim da drugog načina nema.
Nekad dotaknem dno. Nekad stvarno dotaknem dno dna. I baš kad mislim da ne može biti gore, dolaze posljedice. Razočaram se u sebe. Razočaram druge. Ne mogu kriviti nikoga, jer sam sam odgovoran za se i za svoja djela. Ostajem sam. Ne zato što nema nikoga kraj mene, nego jer mislim da nikoga ne zaslužujem. Strah me pitati za oprost. Strah me pitati pomoć. Upuštam se u borbu sa samim sobom, za koju, i sam znam da ne vodi nikamo.
Nije lako priznati samom sebi da sam pogriješio, da nisam savršen, a kamoli ne drugome. Ali na kraju vidim da drugog načina nema. Znadem da je cijelo vrijeme Netko uza me; da drži ruku ispruženu, spreman da mi pomogne. Ali me stid, jer sam Ga toliko puta razočarao. No ne mogu ne osjetiti ljubav s Njegove strane. Ne mogu ne osjetiti djetinju radost s kojom čeka da mi pomogne. I znam da će, bez obzira koliko dno duboko bilo, ta Ruka biti ispružena i spremna vratiti me natrag.
A što je s ljudima? Kažu, da nije bitno što će drugi kazati. Istina, potpisujem. Ali moji roditelji, moji prijatelji meni nisu samo drugi! Oni meni nisu samo ljudi! Oni su važan dio moga života; oni su važan dio mene! I želim da im nakon svega mogu gledati u oči i da oni mogu gledati mene; da znaju da se, usprkos padu, nisam promijenio; da sam ostao ista osoba, s manama i vrlinama, zbog kojih su me zavoljeli i da u meni i sad kuca srce spremno za nastavit dalje.
Možda površno razmišljam. Možda pogrešno razmišljam. Ne znam. Ako jesam, nemoj mi zamjeriti.
piše: fra Jozo Mandić
