Pozvani smo praštati i sebi i drugima kako bismo, u svijetu koji sve manje poznaje milost oproštenja, gradili na Isusov način civilizaciju ljubavi.
Uvod
U svakodnevnoj kolokaciji čujemo riječi: oproštenje, oprostiti, opraštati... U svakom slučaju radi se o nečemu što je dio naše svakodnevice i s čime se često susrećemo. Ne možemo nastaviti naše razmišljanje o temi oproštenja, a da se ne zapitamo što nam to znači? Kakvu nam poruku ono nosi? Vrhunac kršćanskog oproštenja iscrpljuje se u osobi Isusa Krista. On ima vlast praštati grijehe i tako grješnicima (i nama!) dati nadu u novi početak. Isus je jedini Spasitelj i svi se po Njemu spašavamo. On naše slabosti i grijehe uzima na se. Nama daje mogućnost da u novosti života hodimo za Njim. Svoj identitet mesijanstva On će upravo potvrditi po milosti opraštanja. U evanđeoskim odlomcima nailazimo na događaje u kojima Isus ljudima oprašta grijehe. Negdje je to izravan govor o opraštanju, negdje neizravan. Međutim, najvažnija poruka jest da Isus prašta.
Osobno sam uzeo jedan dio iz Lukina evanđelja (7, 36-50) koji je izravan govor o opraštanju. U ovom odlomku vidljiv je Isusov odnos prema grješnicima. Način na koji pristupa grješnicima fascinira onoga koji čita ovaj, pa i druge evanđeoske odlomke. Moja je zadaća i cilj prikazati ovaj evanđeoski tekst, kako bi saznali sve o načinu na koji se oproštenje događa, čineći to u prvom poglavlju. U drugom poglavlju ću na konkretnom primjeru iz života pokazati zahvat Božjeg milosrđa i način na koji oproštenje mijenja čovjekov život, da bi u zaključku rezimirao napisano te pokazao koju i kakvu važnost opraštanje ima za ljudski život.
Lk 7, 36-50
36 Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. 37 Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti 38 i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću. 39 Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: "Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica." 40 A Isus, da mu odgovori, reče: "Šimune, imam ti nešto reći." A on će: "Učitelju, reci!" A on: 41 "Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. 42 Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?" 43 Šimun odgovori: "Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio." Reče mu Isus: "Pravo si prosudio." 44 I okrenut ženi reče Šimunu: "Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. 45 Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. 46 Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. 47 Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi." 48 A ženi reče: "Oprošteni su ti grijesi." 49 Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: "Tko je ovaj da i grijehe oprašta?" 50 On reče ženi: "Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!"
1. Obnova ljudskog dostojanstva
U ovom evanđeoskom odlomku koji je izričaj izravnog govora o opraštanju u Evanđelju po Luki vidljiv nam je Isusov odnos prema grješnicima. Osobe koje sačinjavaju ambijent u kojem se oproštenje događa su: Isus, farizej Šimun, žena – grješnica te sustolnici.
Isus je bio pozvan od strane farizeja Šimuna na objed. Tek što je Isus ušao u njegovu kuću, eto i neke žene koja bijaše grješnica u gradu. Naime, ovdje evanđelist stavlja naglasak na tome da tu ženu smatraju grješnicom u gradu. Javno mnijenje je drži takvom, iako ne mora značiti da je ona grješnica baš u ovom trenutku kada pristupa Isusu. Način na koji se ona ophodi s Isusom, način njezina prilaska Isusu svakako fascinira. Suzama kvasiti noge, skupocjenom ih pomasti mazati, cjelivati ih i otirati vlastitom kosom pokazuje nam snagu pokajanja ove žene. Ona se uistinu kaje za svoje grijehe, iako iz ovog odlomka nije jasno koji su to grijesi. Susret sa Spasiteljem mijenja njezinu životnu situaciju, ona dolazi pred Onoga koji jedini ima vlast praštati grijehe. Iako je farizej Šimun, na neki način negodovao protiv ovoga ili mu nije bilo jasno što se to događa, Isus mu prispodobom o dva dužnika otvara oči da shvati što znači iskreno pokajanje, ono koje zaslužuje oproštenje bez obzira na težinu počinjenog grijeha. Možemo uvidjeti i to da je Isus na neki način “udario“ na Šimunovu savjest objašnjavajući mu način na koji se zavrjeđuje oproštenje grijehâ. Sigurno da je Šimunova gesta pozivanja Isusa na objed lijepa i poticajna, ali za oproštenje treba iskreno pokajanje srca, dubinska spoznaja da sam grješan i potreban Božje milosti.
I upravo se sada događa najvažniji trenutak u ovom odlomku. Isus ženi prašta grijehe! Ovime On pokazuje svoj mesijanski identitet. Isus, dakle, ima primat vlasti praštanja grijehâ, a sve drugo što se događa samo je neka vrst pouke koju treba imati u vidu kako bi se upotpunila važnost Isusova čina.
Isus joj oprašta mnoge grijehe, što nam može sugerirati određenu težinu i kolikoću grijehâ. Ali, vidimo da je, uz pokajanje, uvjet potpunog oprosta, i ljubav. Ova žena je ljubila mnogo. Sigurno da je bila zasićena svoga života kojeg je vodila prije nego je upoznala Isusa. Tražila ga je, očito, svim srcem, i našla ga je. Njezina ljubav se iskazala u svim činima kojima je Isusu pristupila i načinu na koji je tražila oproštenje svojih grijeha.
Ovime joj Bog obnavlja dostojanstvo. Postaje nova osoba, ona koja je sposobna podignuti oči, hoditi u miru. Ova žena postala je dionikom Božjeg milosrđa i dara koji se ostvaruje po oproštenju u Gospodinu našem Isusu Kristu. Upravo se u oproštenju na nju izlilo obilje Božje ljubavi.
2. Trpljenje je bilo moj put do Boga
Claudia Koll , poznata talijanska glumica i obraćenica, početkom studenog 2010. godine boravila je u svjetski poznatom molitvenom središtu i prošteništu Međugorju. Tom je prilikom dala intervju za radiopostaju “Mir“ Međugorje, gdje je govorila o mnogim životnim poteškoćama, usponima i padovima koji su je pratili na njezinu putu, o svom obraćenju i odnosu s Bogom. Upravo na njezinom primjeru ćemo vidjeti jedan čudesan zahvat kojim ju je Gospodin podigao i tako obnovio, grijehom okaljano, njezino dostojanstvo.
Claudia na jedan izvanredan način svjedoči kako je Gospodin zahvatio njezin život, kako ju je podigao iz blata i kala ovoga svijeta te obnovio njezino dostojanstvo. Njezino obraćenje započelo je 2000. godine. Svjedoči kako je imala tešku, dramatičnu životnu situaciju, koja je, na neki način, bila bezizlazna i koja ju je zatvorila u sebe. Ona se u jednom trenutku jednostavno počela obraćati Bogu. Duboko u sebi je znala da joj Gospodin jedini može priteći u pomoć. Međutim, bila je duboko svjesna težine svojih grijeha (bila je glumica erotskih filmova!) i nije mogla olako prihvatiti da nju Bog baš takvu prihvaća, da je ljubi i da joj želi pomoći. Hrabro izriče da je trpljenje bilo njezin put do Boga. Vremenom je na sve intenzivniji način osjećala Božju ljubav, koja se na nju čudesno izlijevala i izlijevâ dandanas. Ljubav me obratila!, reći će. Ona je doživjela Božje milosrđe. Na svojoj koži je osjetila kako je Gospodin ozdravlja i kako joj je milosrdan. Osjetila je prisutnost živog Boga.
I tako je, nakon svoga obraćenja, vremenom počela osjećati sve veću empatiju prema onima najsiromašnijima, onima koji su na rubu društva i za koje se nema tko brinuti. Ljubav koja ju je na izvanredan način dotakla i podigla iz ovozemaljskog pepela, Claudia danas svjedoči upravo djelotvornom ljubavlju prema najpotrebnijima. Upravo kako je ona drugima otvarala oči, tako je Gospodin njoj još više otvarao oči. Postala je laičkom misionarkom u Etiopiji, vodi udrugu koja se naziva Djelo Oca, a posvećena je upravo misijskom djelovanju u Africi. Tamo gradi i kuću za prihvat nepokretnih osoba, a zove se Mali Lourdes. U svijetu umjetnosti, ravnateljica je Akademije (Star Rose Academy), sa sjedištem u Rimu, koja je utemeljena na načelima Pisma umjetnicima koje je napisao Ivan Pavao II. preko ove Akademije želi pomoći mladima ući u svijet spektakla na zdrav način.
Zaključak
Milijuni ljudi diljem svijeta svakodnevno svjedoče o izvanrednom Božjem zahvatu u njihovu životu. Svi onî kojima je život bio na takav način dotaknut Božjom milošću postali su neustrašivi glasnici Radosne vijesti, koju djelom i riječju, svjedoče po svijetu. Ono što ih je dovelo do odvažnog nasljedovanja stopa Gospodinovih plod je dara Božjega. Bog im je otvorio oči. Dao im je mogućnost da spoznaju svoje grijehe, da se iskreno za njih pokaju i udahnuo Duha da mogu odvažno i neustrašivo širiti Radosnu poruku. Onaj trenutak koji svi rado ističu bilo je upravo trenutak oproštenja grijeha. Upravo u sakramentu pokore, pomirenja Božja se ljubav po Duhu Svetom na njih obilno izlila i spoznali su tko je jedini i pravi Gospodin. Poziv koji im je upućen bio je plod jedne duboke krize identiteta, traženja samoga sebe u bespućima ovoga svijeta i neuspjelog traganja za smislom života u krivim događajima i stvarima. To traganje postalo je živo i smisleno onda kada ih je Božja milost zahvatila, a Gospodin uputio svakome od njih poziv da ga nasljeduju. Svoje neuspjelo traganje u ovozemaljskim stvarnostima, zamijenjeno je hodanjem za Onim koji sebe naziva Putom. Sve stranputice postale su novi iskorak u novosti života koji daje Uskrsli.
Čitanje knjigâ i ispovijestî obraćenikâ koji su po sakramentu pomirenja čudesno dotaknuti Božjom ljubavlju i nama daje jednu novu perspektivu. Ne trebamo shvaćati ovaj sakrament samo kao neku dužnost i obvezu koja nam je propisana, nego, prije svega, kao mjesto izlijevanja Božje ljubavi i ozdravljanja samih sebe. Taj nas sakrament krijepi i jača, kako bi i mi u životu mogli činiti upravo ono što Krist čini u ovom sakramentu: praštati grijehe. Pozvani smo praštati i sebi i drugima kako bismo, u svijetu koji sve manje poznaje milost oproštenja, gradili na Isusov način civilizaciju ljubavi. Samo ljubav koju nam Isus daje možemo i mi dati drugima i tako živjeti u posvemašnjoj radosti i miru na koji smo pozvani.
Autor seminarskog rada: fra Dragan Bolčić
Mentor: doc. dr. sc. Dario Tokić
