Pravi se mir ne pronalazi na proplancima ili zelenim pašnjacima. Pravi mir se pronalazi kad čovjek uđe u svoje srce, kad ga očisti od nepotrebnoga i kad dopusti Bogu da se nastani u njemu.
Ps 62, 2-3.6-9ab
Samo je u Bogu mir, dušo moja!
Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati.
Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu nada moja.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati.
U Boga je spasenje moje i slava;
Bog mi je hridina silna, utočište.
U nj se, narode, uzdaj u svako doba;
pred njim srca izlijevajte!
Meni, koji živim u ovom svijetu brzine, informacija i buke, prijeko je potreban mir. Naše doba se pravda izjavom kako sve čini radi i za čovjeka, a ustvari se u mnogo čemu odmiče od čovjeka, od onoga što čovjek jest i što čovjeku treba. Tehnikom se nastoji olakšati život, a nerijetko je slučaj da ga baš tehnika oteža, jer često zarobljava u manire i otuđuje ljude od pogleda oči u oči, a kao nadomjestak stavlja pogled ekran u ekran. Tako nam je odnos postao privid onoga drugoga, a prijateljeve riječi tekst ispisan u poruci.
Bog traži čovjeka i čezne za njime. I čovjek je zahvaćen tom čežnjom i sam čezne za Bogom. Možda je Božji poziv toliko jači jer progovara čovjeku u njemu samome, a ne preko tehnike. Bog dodiruje čovjeka i komunicira kao osoba s osobom. Traži ono bitno, ono osnovno – čovjeka. Ne napisanu poruku, ne nekakvu izjavu, nego cjelovitog čovjeka. Na taj poziv se odgovara cijelim bićem. Opredjeljenost za Boga se ne odvija usput, nego na putu. Štoviše, Bog postaje Put, Istina i Život.
Stoga, jer Bog traži osobu, potrebno je odbaciti sve ono što prijeći istinski pogled na nas, sve ono što nas pokušava sakriti. Možda bolje rečeno: odbaciti sve ono čime se mi sami pokušavamo sakriti od Boga i od sebe samih. Koliko god da se obavijamo bukom i nepotrebnim brigama (koje se predstavljalju kao od neizrecive važnosti za čovječanstvo, a zapravo su sporedne za život) i tako okupiramo svoje misli, ne možemo se sakriti, jer Bog progovara iznutra pa te maske zavaravaju samo nas. Tako se javlja nemir u čovjeku kad radi protiv svoga srca.
A ljudsko srce teži za mirom - za Bogom u kojem jedino pronalazi utjehu jer ga je on sazdao i poznaje ga bolje od svih. Pravi se mir ne pronalazi na proplancima ili zelenim pašnjacima. Pravi mir se pronalazi kad čovjek uđe u svoje srce, kad ga očisti od nepotrebnoga i kad dopusti Bogu da se nastani u njemu. Pravi mir se nalazi kad čovjek pronađe samoga sebe. Sebe u Bogu i Boga u sebi. Tada će s psalmistom moći uskliknuti: Samo je u Bogu mir, dušo moja!
Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi. (sv. Augustin)
autor meditativno-glazbenog uratka: fra Zvonimir Pavičić
