Riječ Božja pokazuje mi gdje su moji promašaji u mom ljudskom odrastanju, očovječenju, a isto tako mi pokazuje gdje sam u bîti svoj vlastiti neprijatelj. U čitanju dopuštam razotkrivanje vlastitog prikrivenog stanja i polazim na put koji Riječ u meni otvara.
Lectio divina, božansko čitanje, bilo je i još je uvijek monasima jedan od glavnih stupova njihovog duhovnog života. Benedikt im je zadao tri sata na dan duhovno čitanje. Pritom nije mislio samo na studiranje, proučavanje Biblije, nego i na čitanje koje ih preobražava i ispunja Duhom Svetog Pisma. Takvo čitanje je susret s Riječju, borba s Riječju, prepuštanje Riječi. Sv. Augustin nam opisuje što se u susretu s Riječi događa: Riječ Božja je protivnik tvoje volje, dok ne postane zatočenik tvoje sreće. Koliko si ti svoj vlastiti neprijatelj, toliko je to i Riječ Božja. Do sklada dolazi kad se prema riječi odnosiš kao prema prijatelju.
U čitanju će na neki način doći i do borbe s Božjom Riječju. Riječ me Božja vodi i ja joj to dopuštam, prepuštam joj se da me dovede u red. Ona prekriva čitavoga mene. Riječ Božja pokazuje mi gdje su moji promašaji u mom ljudskom odrastanju, očovječenju, a isto tako mi pokazuje gdje sam u bîti svoj vlastiti neprijatelj. U čitanju dopuštam razotkrivanje vlastitog prikrivenog stanja i polazim na put koji Riječ u meni otvara. To je put samosvijesti, individualizacije, kako ga je nazvao Carl Gustav Jung. Na tom putu se stvara nova slika Boga u meni, moja istinska jezgra i biće progovaraju sve jasnijim prosvjetljenjem. Put želi zaštitni oklop moje maske i uloge do kraja slomiti. Kad Riječ u meni postane vidljiva, onda postajem svoj vlastiti prijatelj, te u meni vlada potpuni sklad.
Sveto Pismo trebamo čitati na način da nas ono preobražava, izgrađuje moju vlastitu sliku, osobnost u mladenačkom pogledu, da razvija, a za to razvijanje je potreban osjećaj za simbole o kojima govori Biblija. Za stare monahe simboli u svetom Pismu su bili sami po sebi jasni. Oni su mislili, osjećali i živjeli u simbolima. Njima je jezik Biblije uvijek bio ljepši, nego njihove zamisli, osjećaji, raspravljanja koja dovode do samoće, osamljenosti.
Tumačenje monaha i crkvenih otaca pokazuje nam njihovo razumijevanje svetog Pisma. Za monahe je Biblija bila jedna sveta knjiga. Takav način tumačenja Biblije možemo vidjeti kod Evagrija Pontskog, u njegovim starim spisima u kojima to izlaže. On piše protiv svake misli koja nas čini bolesnima, riječima svetog Pisma koje nas čine zdravima. Polazi od povijesnog teksta Svetog Pisma i tako uzdiže našu mudrost. Povijesni tekstovi su za njega isto tako izričaj naše vlastite unutrašnjosti, jer opisuju put do samosvijesti.
Kako bi obavljali božansko čitanje onako kako je to nalagao sv. Benedikt, potreban nam je novi pristup svetom Pismu. Tko na način sv. Benedikta bude pristupao Sv. Pismu, sebi će pomoći. Osoba treba stati pred tekst i upitati se: „Što mi želi poručiti? Što u meni potiče?“ Potom će se razviti pronicavost za simbole u Bibliji. Tako će Sveto Pismo osobi koja ga čita sve više postajati knjiga koja liječi.
Predgovor iz knjige P. Guida Kreppolda OFMCap „Die Bibel als Heilungsbuch“
Münsterschwarzach 1.2. 1985.
P. Anselmo Grun OSB
S njemačkog preveo: fra Dario Galić
