U bogoslužju Crkve ne postoji načelna razlika (u smislu suprotstavljanja) između onoga što se slavi i onoga kako se slavi. Upravo je ono što razlog onome kako, a onaj kako, način govora, mjesto i kontekst kroz koji sjaji onaj što (ili Tko).
Volim bogoslužje. Ono mi je povlašteno mjesto, da ne kažem utočište, gdje na poseban način mogu doživjeti Boga. Ustvari, i Crkva mi se čini na osobit način ostvarena u liturgijskom slavlju. Ipak, počesto me zaboli naš odnos prema bogoslužnom događanju. Čini mi se da ponekad olako i površno prelazimo preko nekih stvari. Što pod tim mislim?
Liturgija je, uz kerigmu (navještanje), dijakoniju (služenje) i martiriju (svjedočenje), jedna od četiri bitne funkcije Crkve. Pod liturgijom se ovdje ne misli samo na obred, nego na ono što ona u biti jest – aktualizacija Božjeg spasenjskog djela izražena na određen obredni način. Čini mi se, bar iz onoga što sam u našoj dosadašnjoj praksi imao priliku vidjeti, da nam tu nisu baš jasne neke stvari – posebno što se tiče ovog obrednog 'dijela'. Može se susresti različitih praksi (odnosâ) prema toj stvarnosti - od prezbitera i zajednicâ koje se doista trude oko bogoslužnog života, do ekstrema, za koje je primjere ovdje degutantno i navesti, koje uostalom smatram blasfemičnim.
Ovdje posebno mislim na euharistijsko slavlje, liturgiju par exellance, s kojom se svakodnevno susrećemo (slavimo) i najbliži nam je bogoslužni izričaj u odnosu na druga slavlja (N.B. Istočna Crkva koristi naziv Sveta liturgija isključivo za euharistiju). Ono što nam je (ili bi trebalo biti) najsvetije, kao izvor i uvir svekolikog kršćanskog života (usp. SC 10) je često profanizirano, degradirano i obredno iznakaženo. Zašto? Točan i cjelovit odgovor ne znam. No, kako rekoh u gornjim recima, čini mi se da nam nisu baš jasne neke stvari. Pokušat ću pojasniti.
U bogoslužju Crkve ne postoji načelna razlika (u smislu suprotstavljanja) između onoga što se slavi i onoga kako se slavi. Upravo je ono što razlog onome kako, a onaj kako, način govora, mjesto i kontekst kroz koji sjaji onaj što (ili Tko). Igra riječi? Sofizam? Mislim da nije!
Odražava li se to danas u našim slavljima? Mislimo li na to kad pripremamo (ako pripremamo) ta ista slavlja? Tu stojimo pred velikom odgovornošću. Zanemariti jednu stranu naspram druge je velika i tragična pogrješka. Ponekad mi se čini da se u praksi uglavnom krećemo između ta dva ekstrema: quasinaglašavanja onoga što, a zanemarivanja obrednog kako – banalizacija (pod krinkom jednostavnosti), koja se očituje u oduzimanju simboličke snage pojedinih elemenata slavlja i ritualizma (rubricizma na x-tu potenciju), odnosno gotovo manične usredotočenosti na formu bez posebnog osjećaja i odnosa prema sadržaju. Bojim se samo da se takve pozicije ne učvrste u 'dva suprotstavljena tabora', nabacujući se, obadva, argumentom da žele biti vjerni crkvenom duhu (ili obliku) kako nam ga je namrijela tradicija. Gdje je rješenje? Ima li ovdje mjesta za načelo zlatne sredine? Ima, ukoliko se ne shvati kao kompromis, nego ponizno i mjerodavnosti Crkve poslušno traženje najboljih obrednih primjena u konkretnu situaciju onoga što zovemo liturgija Crkve. Svaka inovacija ili improvizacija koja bi zanemarila načelo crkvenosti (crkvenost u 'službenom smislu', ali i kao communio konkretne liturgijske zajednice), od početka bi pošla u krivo.
Kao kršćani ne možemo i ne smijemo živjeti u izolacijsko - defenzivnom stavu naspram suvremenih događanja. Ipak, neke stvarnosti strane su kršćanskom obrednom mentalitetu i njihovo usvajanje, bar po ključu 'sve je dopušteno', ne čini naše bogoslužje suvremenijim, nego nerazumljivijim iz kršćanskog povijesno - teološkog i liturgijskog kuta gledanja. No, profanizacija na mala vrata, ali snažno, ulazi u naša bogoslužna slavlja. Da budemo na čistu, nisam pobornik nikakvog okamenjenog bogoslužja, gdje će promjena ili novost značiti izdaju ili svetogrđe, ali jesam za kritičko preispitivanje stvarnosti koje se unose u naš liturgijski život bez ikakvog kriterija. Kao jedan od primjera, pogledajmo samo glazbu koja se izvodi na našim euharistijskim slavljima. Pribjegavanje modelu - sa stage-a (pa makar i Uskrs-festa ili ne znam kakvog i kako kvalitetnog festivala šansone) u euharistijsko slavlje okupljene zajednice koja slavi Boga i zahvaljuje za djelo spasenja učinjeno i sada djelatno - nije nikakvo rješenje, a da ne govorim o zabavnim pjesmama koje imadoh priliku čuti na slavlju euharistije. Je li to posuvremenjenje? Uvjeren sam da nije.
Čini se da nam nedostaje smisla za otajstvenost bogoslužja. Sve mora biti jasno, taj čas dohvatljivo i racionalizirano. Slavlje euharistije, a njega smo uzeli kao najzorniji primjer, kao da je postalo sociološko događanje, skup ljudi koji su došli slušati kako svećenik govori misu (ovdje ne želim doticati i problem aktivnog sujelovanja vjernika laika, budući da i 40 godina nakon završetka Koncila i potonjih smjernica mjerodavne crkvene vlasti u praksi nismo iznašli najsretnija rješenja). Zar je euharistijska zajednica, kao tip i konkretno ostvarenje Crkve, baš takva nerealna utopija?! Ili se možda ona ipak događa, ali ne po našem aršinu: što masovnije, to bolje. Zar će mlade na misu za mlade privući ista pjesma, ili isti glazbeni izričaj, sakraliziran samo zamjenom riječi koje bi mogle zvučati kršćanski? Mislim da se varamo.
Otajstvena dimenzija bogoslužnih slavlja pomalo gubi na cijeni, poprima čisto horizontalni oblik. 'Usredotočili smo se na kerigmu i dijakoniju, a zanemarili liturgiju, ne kao obred, nego kao uprisutnjenje Božjeg djela spasenja, te je pomalo izgubila otajstvenu dimenziju – tako se liturgija polako shvaća samo kao obredno djelo Crkve, a ne kao Božje djelo u Crkvi.' (A. Crnčević).
Ne možemo se ne složiti s ovom tvrdnjom. U našoj praksi kao da postoji samo, da se tako izrazim, uzlazni i horizontalni karakter bogoslužja – a onaj njegov ontološki prije tj. Božja inicijativa i Njegov dar nama, pomalo kao da je maknut u stranu. Bog je inicijator našeg čitavog, pa i bogoslužnog života. On je onaj koji nas okuplja, u čije smo ime sabrani i koga slavimo. Naša uloga nipošto nije pasivno biti tu. On očekuje naš odgovor na svoju vječnu ponudu spasenja. Otajstvo Boga stvarno se nudi čovjeku. To Otajstvo Boga učinilo je i čini da i čovjek bude otajstvo. Bog i čovjek, Otajstvo i otajstvo. To je samo očima ponizne i zahvalne vjere razumljiva igra – igra Božjih proplamsaja ljubavi kroz povijest, ali i ovdje i sada prisutnih i djelatnih i čovjeka koji ih prihvaća, postaje im dionikom i postaje novo stvorenje, a da ne prestaje biti čovjekom, zemljaninom – uobličena u obredno slavlje. Otajstvo i otajstvo, Bezdan i bezdan – Bezdan doziva bezdan... (usp. Ps 42, 8). Potrudimo se oko našeg bogoslužja. Tako je malo potrebno...
fra Vjeko
