Kad se probudim

Kao usporedbu o ovozemaljskom i vječnom svijetu često se zna reći da ja ovaj zemaljski život kao san koji čovjek sanja, a kad se probudi, u nebu, tada će živjeti život u pravom smislu te riječi. I Platnoj je slično opisivao ljudsko življenje stavljajući ga u spilju iz koje se mogu samo motriti sjene koje su odraz pravoga života u carstvu ideja. No, naš život nije besmislen, nije spavanje, nezainteresiranost. Jer, kad bi se ovakva tumačenja uzimala doslovno i potpuno, upali bismo u depresivno stanje očekivanja stvarnoga i boljega svijeta. Mi, istina, očekujemo život u vječnosti, ali ne odbacujući ovaj život, nego čvrsto prianjajući uz njegove staze, jer smo od Boga i stvoreni u ovome svijetu i samo kroz ovaj svijet i kroz ovo stanje možemo doći do istinskog življenja.

Kako će izgledati taj vječni život nije nam poznato, jer „ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.“ (1Kor 2,9) Kako bi onda čovjek mogao opisati taj život kad se svo naše maštanje gradi onime što smo vidjeli, čuli, primili?! Ovdje se gradi i vježba pouzdanje. Pouzdati se u Boga koji obećava vječnost. On, Bog koji je tako daleko i kojeg možda nisam nikad u životu osjetio onako kako osjećam ljude oko sebe, on kojega ne mogu dodirnuti, vidjeti, čuti. O kojemu znam samo iz priča i svjedočenja. On mi obećava vječnost? Jesam li spreman riskirati i uskočiti u ludost vjerovanja?

Odvaži se, čovječe! Jer i taj daleki i nepristupačni Bog se odvažio jednom poslati svoga Sina na ovaj svijet. I tako je ovo naše sanjarenje obojio živim prikazima vječnosti i pokazao nam sliku Boga koju ljudsko srce nikad prije nije vidjelo. On se u svojoj ljubavi spustio do nas kako bi nas učvrstio u nadi, usavršio u ljubavi te kako bi umnožio našu vjeru. I Crkva pronosi tu poruku kroz stoljeća među svim ljudima kako bi se svi spasili i došli do spoznanja istine, do užitka pojave Božje.

Ona kroz svu povijest svijetu daje priliku susreta sa živim Bogom, čuvajući u svojoj liturgiji riječ Božju i tijelo Kristovo. Kroz ta dva temelja liturgije Isus je onoj dvojici braće u Emausu otvorio oči, probudio ih kako bi prepoznali njega Uskrsloga. Tako liturgija održava budnim uspavano ljudstvo i u zajedništvu Crkve daje iskustvo živoga Boga i predokus vječne radosti.

Ljubimo i stavimo svoje živote u Božje ruke, jer jedino u njemu možemo imati vječni život. Sve je prolazno i sve nestaje, jer je sve stvoreno. Jedini on uvijek ostaje isti, on koji nije nastao i koji ne će nestati. On, on je Bog.

http://www.youtube.com/watch?v=4uf_JErBsHU

autor meditativno-glazbenog uratka: fra Zvonimir Pavičić