U ovom kratkom izlaganju pokušat ću dotaknuti misterij euharistijskog sakramenta koji svom svojom dubinom i širinom ne dozvoljava biti obuhvaćen u svojoj potpunosti, već ostavlja samo mogućnost doticanja i tihog klanjanja.
Ovdje cjelokupnost kršćanskog života stoji pred Neizrecivim.
Prije svega trebalo bi pojasniti pojam osobe. Riječ osoba u sebi uključuje zadivljujuću složenost koja bi obuhvaćala tijelo, dušu i duh. Ali ne samo to, nego i djelovanje ili život ostvaren odnosima, kako prema sebi tako i prema drugima. Najviše se ostvaruje u odnosima prema drugima. Ipak, samo pojedini dijelovi osobe, ma kako bili važni u životu, ne predstavljaju osobu u njezinoj cjelokupnosti. Potrebno je promotriti osobu u kontekstu čitava njezina života, svih njezinih vrlina i mana, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kako izvana, tako i iznutra. Zbilja, jedino dobri Bog zna što je osoba u potpunosti. On zna što mi zapravo jesmo. Svaki naš sud o tome ostaje nepotpun, stoga i opasan. Zato je dobro reći o osobi ono što znamo, a to je da je osoba misterij, nešto neizrecivo, ali ne tajanstveno jer je očito i sasvim otvoreno za uranjanje u dubinu.
Sve ono što izlazi iz našeg siromašnog poznavanja osobe dolazi iz Objave i to ne
toliko kao posljedica logike koliko kao izraz dobrohotnosti. Tu se ne spoznaje Misterij, nego se otkriva Osoba kao zajedništvo, koja se daje kao besplatni dar. Mislim da se tu radi o „ludosti“ ljubavi, koja jedina može objasniti tu beskrajnu i vječnu otvorenost. Bog čovjeku na taj način nudi ostvarenje, iako sam od toga nema nikakve koristi. Takav odnos je moguć jedino između osoba.
Treba usmjeriti pozornost na drugu osobu Presvetog Trojstva – na Sina. Upravo On ostvaruje puninu Objave. Ne želeći nas ostaviti kao siročad, dao je svoj život za nas i darovao nam je u sakramentima znakove svoje djelotvorne i stvarne prisutnosti. Jedan pak sakrament koji se na poseban način ističe pred drugima jest euharistija. Svi sakramenti, naime, izražavaju Isusovu prisutnost i djelotvornost među nama, ali po euharistiji se to događa na poseban način. Euharistija kao takva nije samo puko svođenje na pravo tijelo pravu krv Kristovu, nego ona obuhvaća cijelu osobu Isusa Krista, gdje su ljudska i božanska narav nerazdruživo sjedinjene. I još više: obuhvaća čitavo Kristovo čovještvo, sav njegov ljudski život i čitavo Kristovo božanstvo. Čitavu njegovu božansku stvarnost. Moglo bi se nadodati, tu je prisutno i čitavo Presveto Trojstvo. Ako se realno gleda, može se uočiti koja se dubina i koje bogatstvo nalaze u tom sakramentu, koji je misterij, te je i kao takav ostavljen u nama, kako bismo neprestano ponirali u njega. Tu naše biće stoji pred Ljubljenim. Gdje se ljubav događa u tišini. On sasvim za nas, a mi u Njemu. Tu se događa odnos između osoba.
Pred tom stvarnošću Svevišnjega, prisutnog u maloj hostiji, najbolje odgovara šutnja. I Marija je šutjela pred Isusom. Dopustimo da i mi budemo obuhvaćeni tom šutnjom, koja nam donosi radost i mir. Rastimo u Njemu i s Njim, kao baštinici budućeg uskrsnuća, kada će uskrsnuli Isus zablistati i u nama.
Prije svega trebalo bi pojasniti pojam osobe. Riječ osoba u sebi uključuje zadivljujuću složenost koja bi obuhvaćala tijelo, dušu i duh. Ali ne samo to, nego i djelovanje ili život ostvaren odnosima, kako prema sebi tako i prema drugima. Najviše se ostvaruje u odnosima prema drugima. Ipak, samo pojedini dijelovi osobe, ma kako bili važni u životu, ne predstavljaju osobu u njezinoj cjelokupnosti. Potrebno je promotriti osobu u kontekstu čitava njezina života, svih njezinih vrlina i mana, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kako izvana, tako i iznutra. Zbilja, jedino dobri Bog zna što je osoba u potpunosti. On zna što mi zapravo jesmo. Svaki naš sud o tome ostaje nepotpun, stoga i opasan. Zato je dobro reći o osobi ono što znamo, a to je da je osoba misterij, nešto neizrecivo, ali ne tajanstveno jer je očito i sasvim otvoreno za uranjanje u dubinu.
Sve ono što izlazi iz našeg siromašnog poznavanja osobe dolazi iz Objave i to ne
toliko kao posljedica logike koliko kao izraz dobrohotnosti. Tu se ne spoznaje Misterij, nego se otkriva Osoba kao zajedništvo, koja se daje kao besplatni dar. Mislim da se tu radi o „ludosti“ ljubavi, koja jedina može objasniti tu beskrajnu i vječnu otvorenost. Bog čovjeku na taj način nudi ostvarenje, iako sam od toga nema nikakve koristi. Takav odnos je moguć jedino između osoba. Treba usmjeriti pozornost na drugu osobu Presvetog Trojstva – na Sina. Upravo On ostvaruje puninu Objave. Ne želeći nas ostaviti kao siročad, dao je svoj život za nas i darovao nam je u sakramentima znakove svoje djelotvorne i stvarne prisutnosti. Jedan pak sakrament koji se na poseban način ističe pred drugima jest euharistija. Svi sakramenti, naime, izražavaju Isusovu prisutnost i djelotvornost među nama, ali po euharistiji se to događa na poseban način. Euharistija kao takva nije samo puko svođenje na pravo tijelo pravu krv Kristovu, nego ona obuhvaća cijelu osobu Isusa Krista, gdje su ljudska i božanska narav nerazdruživo sjedinjene. I još više: obuhvaća čitavo Kristovo čovještvo, sav njegov ljudski život i čitavo Kristovo božanstvo. Čitavu njegovu božansku stvarnost. Moglo bi se nadodati, tu je prisutno i čitavo Presveto Trojstvo. Ako se realno gleda, može se uočiti koja se dubina i koje bogatstvo nalaze u tom sakramentu, koji je misterij, te je i kao takav ostavljen u nama, kako bismo neprestano ponirali u njega. Tu naše biće stoji pred Ljubljenim. Gdje se ljubav događa u tišini. On sasvim za nas, a mi u Njemu. Tu se događa odnos između osoba.
Pred tom stvarnošću Svevišnjega, prisutnog u maloj hostiji, najbolje odgovara šutnja. I Marija je šutjela pred Isusom. Dopustimo da i mi budemo obuhvaćeni tom šutnjom, koja nam donosi radost i mir. Rastimo u Njemu i s Njim, kao baštinici budućeg uskrsnuća, kada će uskrsnuli Isus zablistati i u nama.
