Samo liturgijsko vrijeme došašća, razdijeljeno u dva dijela, snažno dinamizira nestrpljivost iščekivanja svetkovine Kristova Rođenja. Tradicija nam donosi kako su prvi kršćani sa zebnjom čekali i molili da Gospodin dođe.
Možda najvidljiviji dokaz jesu, od davnina u liturgiju uvršteni, pretpjevi evanđeoskom hvalospjevu ''Veliča'', koji se pjevaju u drugom dijelu došašća, od 17. do 23. prosinca. To su Velike ili ''O'' antifone, zbog usklika ''O!'' kojim svaka počinje. One su sedam Mesijanskih naziva, a zajedno čine starozavjetni mozaik koji navješćuje dolazak Krista. Svaka ima formu židovskog tradicionalnog molitvenog obrasca; upućena je Svemogućem kojeg se oslovljava svečano, slijedi molitva povezana s naslovom koji se Bogu pripisuje i zaključuje molitvom za pospješivanje, u ovom slučaju, Kristova dolaska. Svakako ih trebamo promatrati i iz perspektive prve Crkve koja je ove starozavjetne titule preuzela. Ovi svečani poklici, protkani mističnim neumama gregorijanike jesu vapijući zazivi Crkve za željkovanim Spasiteljem.
Samo porijeklo Antifona nije sa sigurnošću utvrđeno. Neki ih autori smještaju već u VI., čak VII. stoljeće, koristeći kao izvor rimskog filozofa i glazbenog pisca Boecija (480.-524.), i sl. Danas ih u liturgiji imamo sedam, ali kroz povijest njihov se broj povećavao i smanjivao, tako te ih je u srednjem vijeku bilo i do deset. Bile su upućivane Bogorodici, arkanđelima, svecima, no današnjih svih sedam upravljeno je Isusu Kristu. Još valja napomenuti kako sami tekstovi antifona sadrže i druge brojne kristološke naslove, mi smo se ograničili na predstavljanje samo onih inicijalnih.
Već smo spomenuli kristološke naslove kojima se pjeva Kristu, a oni su preuzeti iz Knjige proroka Izaije (2., 7., 9. i 11. poglavlje), te iz Knjige proroka Malahije (3. poglavlje). Prvi kristološki naslov je Mudrost; koja izlazi iz Očevih usta, tu je već naznačen kristološki novozavjetni naslov Logos, a obadva snažno ocrtavaju Kristovu ulogu i porijeklo. Da je Onaj koji ima doći uistinu Sin Božji govori i drugi naslov Adonai, koji su inače Židovi koristili za govorenje Božjeg neizrecivog imena, kao znak poštovanja i straha Božjeg. Trećom antifonom anticipira se uglavljenost čitave Davidove loze, koji je bio Jišajev sin, a iz koje ima doći Mesija, u Kristu. Na ovo se značenje naslanja i četvrta antifona, koja Kristovo kraljevsko nasljeđe od Davida predstavlja u obliku Ključa. Krist je, nadalje, Istok, Sunce pravde i odsjaj Očevog lica. Konačno, On je Kralj, sviju naroda, na samo Židova, već, bez razlike, svega svijeta. Posljednji naslov za Krista izišao je iz usta samog Oca, Izaija kaže: Evo, začet će Djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel.'' (Iz 7, 14) Promotrimo li još jednom sve naslove, da se zaključiti da oni predstavljaju sažetak čitave objave; od Alfa i Omega, stvaranja, pa do eshatona, slaveći prvi i očekujući drugi Kristov dolazak.
Znakovito je i čitanje unazad početnih slova svih sedam antifona na latinskom jeziku (akrostih), koje daje rečenicu punu nade za spasenje (Emmanuel, Rex, Oriens, Clavis, Radix, Adonai, Sapientia, ERO CRAS!), a znači SUTRA ĆU BITI! Ova rečenica u davnini je nagoviještala blizinu same svetkovine, ali se zasigurno može tumačiti i kao zauzeti odgovor Emanuela koji će doći s neba, dati spasenje svome narodu.
FBN
