Mogu gledati, ali ne vidim. Mogu hodati, a nemam gdje. Mogu pričati, ali nemam s kim. Ostaje mi jedino zvati pomoć i čekati.
Ps 130, 1-8
U Gospodina je milosrđe i obilno je u njega otkupljenje.
Iz dubine vapijem tebi, Gospodine:
Gospodine, usliši glas moj!
Neka pazi uho tvoje
na glas moga vapaja!
Ako se, Gospodine, grijehâ budeš spominjao,
Gospodine, tko će opstati?
Al’ u tebe je praštanje
da bismo ti služili.
U Gospodina ja se uzdam,
duša se moja u njegovu uzda riječ.
Duša moja čeka Gospodina
više no zoru straža noćna.
Više no zoru straža noćna
nek Izrael čeka Gospodina.
Jer je u Gospodina milosrđe
i obilno je u njega otkupljenje;
on će otkupiti Izraela
od svih grijeha njegovih.
Možda nije toliko naglašeno kao u vremenu došašća (u vjerničkoj svijesti i pobožnosti), ali čekanje je jedna od karakteristika korizmenog vremena. Čekanje Božjeg otkupljenja po Isusu Kristu. Ovo je čekanje i napetije jer, kako kaže Hvalospjev uskrsnoj svijeći: „Ništa nam ne bi vrijedilo rođenje, da nismo dobili otkupljenja.“ U ovom iščekivanju je cijelo čovječanstvo i oči sviju uprte su u Gospodina dok nam se ne smiluje i obdari nas svojim otkupljenjem.
Psalam opisuje život svakoga od nas. Svi se nađemo u svojim dubinama, iskopanim teškim grijesima. Dubina zastrašuje. U nju ne dopire svjetlost. Život je u njoj težak, jer mrak je neugodan osjećaj i nemamo slobodu kretanja. Vidimo kako grijeh djeluje na čovjeka. Oslabljuje mu osjećaje i one darove koje je primio od Boga. Tako se čovjek ne može služiti svime što ima jer mu okolnost u kojoj se našao to ne dopušta. Mogu gledati, ali ne vidim. Mogu hodati, a nemam gdje. Mogu pričati, ali nemam s kim. Ostaje mi jedino zvati pomoć i čekati. Zvati koga? Tko zna gdje sam? Tko će me čuti?
U svakidašnjem življenju možemo se pretvarati kao da nam nije ništa i ljudi oko nas ne će uopće primijetiti kako u sebi vodimo bitku života. Čest je to slučaj. Koliko ljudi prođe dnevno pored nas i svaki u sebi nosi svoju borbu, svaki od njih je u svojoj dubini, a da ja to ne vidim. A kako bih mogao vidjeti kad sam i ja u dubini. A tko vidi?! Tko će nam pomoći?1 Koga da čekamo?! Gospodine, jesi li ti taj?
Jest, Gospodin je taj! Gospodina zovi, Gospodina čekaj! Kod njega se nalazi milosrđe i otkupljenje svakoga čovjeka. On oslobađa svakoga, on nas izvlači iz naših dubina i uzdiže u život dostojan čovjeka. U život u kojem je čovjek slobodan. Slobodan i sposoban služiti se svim što mu je darovano rođenjem. Uzdignut, čovjek gleda i vidi drugoga pored sebe. Hoda i obilazi nemoćne, govori i raznosi Radosnu vijest do svake rupe na ovom svijetu. I tako s udešenim čeka Gospodina i njegovo izbavljenje.
Neka naše čekanje ne bude beznadno. Zora uskrsnuća je već svanula. Prvina je Krist, a onda oni koji su njegovi. Odluči se za Krista i jeknut će ti u zoru trublja spasenja.
Autor meditativno-glazbenog uratka: fra Zvonimir Pavičić
