Izgubiti srce bi značilo ne provoditi vrijeme u molitvi te malaksati u vjeri. Za čime posežem kada dižem ruke u molitvi? Za svojim nezasitnim i često nerealnim željama ili za istinskim susretom s Gospodinom?
Lk 18,1-8
U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:
»U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo.
Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’«
Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«
Isus nastavlja hoditi s učenicima prema Jeruzalemu. Sada im pripovijeda kako trebaju svagda moliti i ne sustajati. U jednom prijevodu ovog odlomka na engleski jezik završetak uvodne rečenice preveden je s: …and not to lose heart. U biblijskom smislu srce je čovjekova jezgra, mjesto molitve i vjere. Ako je interakcija temelj odnosa, a molitvu gledamo kao razgovor, onda je molitva ključna za razvijanje odnosa s Trojedinim Bogom. Svagda moliti znači ispunjavati sve vrijeme molitvom, učiti se moliti/razgovarati. A izgubiti srce bi značilo ne provoditi vrijeme u molitvi te malaksati u vjeri. Ako izgubimo srce, naše ruke su spuštene (kao kod Mojsija u prvom čitanju) te gubimo bojeve. Molitva drži naše srce i naše ruke u zraku.
Isus učenicima, preko jedne zanimljive usporedbe, vraća u pamet često maglovito pouzdanje u Oca. Koristi sliku suca koji trpi nasrtaje udovice koja, po tko zna koji put, kuca na njegova vrata i traži obranu od tužitelja. Udovica je u tadašnjem kontekstu predstavljala osobu koja je bila bespomoćna te je kao takva bila plijen raznoraznim tužiteljima. Možda je pomalo nesuvislo suca, koji iz sebičnih razloga popušta udovičinoj molbi, uspoređivati s Gospodinom koji sve čini za nas iz ljubavi, ali, zbog nedostatka vjere, oči i srce bivaju zatvoreni pa se stvari koje se podrazumijevaju ponekad čine teško shvatljivima.
Čitajući ovo evanđelje možemo se zapitati: Što ja mogu učiniti kako bih imao više pouzdanja u Oca, pravednog Suca? Za čime posežem kada dižem ruke u molitvi? Za svojim nezasitnim i često nerealnim željama ili za istinskim susretom s Gospodinom?
