Svanulo je! Uskrsnuli Gospodin čini nešto novo. Prvi dan je novi dan, nastaje novo stvaranje. Ne kao da bi prvo (staro) bilo nesvršeno, već je novo punina koja staro stvaranje nadilazi prerastajući u dar novoga stvaranja i postajući napokon otkupljeno.
Mi ljudi mnogo više pažnje posvećujemo tužnim negoli radosnim trenutcima i iskustvima života. Tugujemo zbog gubitka najmilijih, usljed životnih križeva i promašaja, a (ni)malo gledamo pozitivnu stranu trenutne situacije koja nas je zadesila. Jako smo aktivno proživjeli minule Velike dane, muke, smrti, ukopa i mučne tišine groba, a danas pjevamo ''Aleluja!'' Zašto!? Jesmo li svjesni što označava prazan grob? Ponesaje li nam, kao i Mariji Magdaleni i učenicima, razumskog utemeljenja praznoga groba? Jeli ovo još jedan poraz...?
Bez životnoga oslonca, pokopanih životnih ambicija, pohitala je Marija Magdalena u vrt da još jednom vidi mjesto poraza i kraja. Učenici se niti ne trude, bezvoljno očajavaju otežavajući si već dovoljno poraznu situaciju. Učitelj je ubijen, oni izigrani, nesigurnost je na svakome koraku, a dan nikako da svane. U to im eto glasa: ''Uzeše Gospodina...!''. Jureći, ni sami ne znajući za čim i zbog čega, (zbog prazna groba?!) spotičući se jedan o drugoga, stižu i grob je stvarno prazan! Što sad to znači, zar novo razočaranje? A dan nikako da svane. Ljudi ni mrtvima ne daju pokoja, tijelo je ukradeno, što se drugo nameće kao logičan zaključak? Ovo je doseg razumskog utemeljenja praznoga groba. Dalje čovjek sam ne može. Nešto je, ipak, čudno. Platno i zavoji nikako ne upućuju na krađu, nešto je drugo posrijedi. Tek će sada krenuti bujica trenutaka i riječi koje je Gospodin ranije govorio svojim učenicima. Počinje svitati. Ovdje je potrebna vjera nahranjena iskustvom Učitelja, Boga koji je živ, samo učenici još to ne znaju. Nije prazan grob dokaz uskrsnuća, nego vjera koja se budi i nastaje dok sviće dan. Simbol se slaže; dvije polutke daju cjelinu, navještaj i vjera daju život, jer Gospodin je živ. Ova spoznaja ne da mira. Odatle silna žurba razglasiti svima, riječi naviru, vjera ne da mira, sve iz čovjeka počinje govoriti, ovo se svjedoči cijelim bićem. Jer treba pronijeti glas da je noć uzmakla pred danom, smrt pred živtom. Svanulo je! Uskrsnuli Gospodin čini nešto novo. Prvi dan je novi dan, nastaje novo stvaranje. Ne kao da bi prvo (staro) bilo nesvršeno, već je novo punina koja staro stvaranje nadilazi prerastajući u dar novoga stvaranja i postajući napokon otkupljeno. I to novom žrtvom, jednom i vječnom, krvlju prinesenom, a sada životom ozarenom. Savnulo je! Sunce svanuća suši rosu i suze razočaranja s naših očiju i lice nam cvjeta cvatom novoga života. Cvijet je od starine u kršćanstvu znak uskrsnuća, novoga života, zore, buđenja i snage koju si ne može sam dati. Potrebno mu je sunce. I ova spoznaja je dar, koji se jasnije vidi obasjan svanućem. Darivanju nikad kraja. Dar se daruje, Darivatelj je sam dar, u susretu koji će, u slučaju učenika, tek uslijediti. Onda će susret proizvesti učinke za cijeli svijet, ali opet jer on tako hoće i jer je svanulo. Očito su lutanja, trčanja, prazan grob i razočaranja, dio pedagogije Dara. Zapravo mi smo ljudi takvi, tako funkcioniramo. Cijenimo nešto tek kad se pošteno namučimo i umorimo tražeći ga. Kao da nam Uskrsli već sve to daje, tako da nemamo izlike odbiti Dar. Često nas baš ta pedagogija Uskrsloga zbunjuje. Zašto patnja, zašto bolest, zašto? Zacijelo je i On mogao proći bez križa? Ovo je novo pitanje i nova tema za razmišljanje, ali, patnja nas, po njegovu primjeru, otvara za Boga. Previše smo prizemni i da ne umremo s Kristom ne bismo niti slavili pobjedu Uskrsa. Život nam je skriven s Kristom u Bogu, a domovina na nebesima, te smo ''dužni'' svijetu donijeti nadu novoga života, prvoga dana, u ranu zoru. Da bi nam odsijevala ista nada uskrsnuća s lica, radujmo se i svetkujmo u Gospodinu cvijetom novoga života! Svanulo je i život cvate! Felix, alleluia!
Bez životnoga oslonca, pokopanih životnih ambicija, pohitala je Marija Magdalena u vrt da još jednom vidi mjesto poraza i kraja. Učenici se niti ne trude, bezvoljno očajavaju otežavajući si već dovoljno poraznu situaciju. Učitelj je ubijen, oni izigrani, nesigurnost je na svakome koraku, a dan nikako da svane. U to im eto glasa: ''Uzeše Gospodina...!''. Jureći, ni sami ne znajući za čim i zbog čega, (zbog prazna groba?!) spotičući se jedan o drugoga, stižu i grob je stvarno prazan! Što sad to znači, zar novo razočaranje? A dan nikako da svane. Ljudi ni mrtvima ne daju pokoja, tijelo je ukradeno, što se drugo nameće kao logičan zaključak? Ovo je doseg razumskog utemeljenja praznoga groba. Dalje čovjek sam ne može. Nešto je, ipak, čudno. Platno i zavoji nikako ne upućuju na krađu, nešto je drugo posrijedi. Tek će sada krenuti bujica trenutaka i riječi koje je Gospodin ranije govorio svojim učenicima. Počinje svitati. Ovdje je potrebna vjera nahranjena iskustvom Učitelja, Boga koji je živ, samo učenici još to ne znaju. Nije prazan grob dokaz uskrsnuća, nego vjera koja se budi i nastaje dok sviće dan. Simbol se slaže; dvije polutke daju cjelinu, navještaj i vjera daju život, jer Gospodin je živ. Ova spoznaja ne da mira. Odatle silna žurba razglasiti svima, riječi naviru, vjera ne da mira, sve iz čovjeka počinje govoriti, ovo se svjedoči cijelim bićem. Jer treba pronijeti glas da je noć uzmakla pred danom, smrt pred živtom. Svanulo je! Uskrsnuli Gospodin čini nešto novo. Prvi dan je novi dan, nastaje novo stvaranje. Ne kao da bi prvo (staro) bilo nesvršeno, već je novo punina koja staro stvaranje nadilazi prerastajući u dar novoga stvaranja i postajući napokon otkupljeno. I to novom žrtvom, jednom i vječnom, krvlju prinesenom, a sada životom ozarenom. Savnulo je! Sunce svanuća suši rosu i suze razočaranja s naših očiju i lice nam cvjeta cvatom novoga života. Cvijet je od starine u kršćanstvu znak uskrsnuća, novoga života, zore, buđenja i snage koju si ne može sam dati. Potrebno mu je sunce. I ova spoznaja je dar, koji se jasnije vidi obasjan svanućem. Darivanju nikad kraja. Dar se daruje, Darivatelj je sam dar, u susretu koji će, u slučaju učenika, tek uslijediti. Onda će susret proizvesti učinke za cijeli svijet, ali opet jer on tako hoće i jer je svanulo. Očito su lutanja, trčanja, prazan grob i razočaranja, dio pedagogije Dara. Zapravo mi smo ljudi takvi, tako funkcioniramo. Cijenimo nešto tek kad se pošteno namučimo i umorimo tražeći ga. Kao da nam Uskrsli već sve to daje, tako da nemamo izlike odbiti Dar. Često nas baš ta pedagogija Uskrsloga zbunjuje. Zašto patnja, zašto bolest, zašto? Zacijelo je i On mogao proći bez križa? Ovo je novo pitanje i nova tema za razmišljanje, ali, patnja nas, po njegovu primjeru, otvara za Boga. Previše smo prizemni i da ne umremo s Kristom ne bismo niti slavili pobjedu Uskrsa. Život nam je skriven s Kristom u Bogu, a domovina na nebesima, te smo ''dužni'' svijetu donijeti nadu novoga života, prvoga dana, u ranu zoru. Da bi nam odsijevala ista nada uskrsnuća s lica, radujmo se i svetkujmo u Gospodinu cvijetom novoga života! Svanulo je i život cvate! Felix, alleluia!
