Bog govori čovjeku, ali Božji govor je nenametljiv zato što Bog poštuje čovjekovu slobodu... Njegovu utjehu trebamo primiti i čuti u tišini našega srca.
Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: »Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’« Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.« (Mk 1,1-8)
Već u prvom čitanju koje počinje naglo, bez objašnjenja gdje se radnja odvija, čini mi se kako prorok ima viđenje. Riječ koja se ističe jest tješite, a time se jasno pokazuje da je pomoć hitno potrebna. Ta riječ utjehe izgovorena je moćno jer usklik tješite prelazi u usklik pripravite. Onda vidimo da je sadržaj prorokova tješenja dvostruk: ropstvo je okončano i krivnja je oproštena. Onima koji više ne mogu izdržati teret sužanjstva i stoje na rubu očaja, prorok dovikuje da je došao kraj nevoljama, ali podsjeća da su nevolje kazna za grijehe.
Prva sastavnica je odlazak u pustinju, tišinu i slušati glas, ne bilo kakav glas nego glas istine. U današnje vrijeme gubimo se u buci i vrevi svakodnevnih događaja i obveza. Bog govori čovjeku, ali Božji govor je nenametljiv zato što Bog poštuje čovjekovu slobodu. Baš radi te slobode Bog ne želi na silu obraćati. Stoga je jako važno utišati sve druge glasove, buku svijeta, kako bi se mogao smiriti i čuti glas koji dolazi od Boga. Isto je i kada želiš vidjeti zvijezde ili čuti glas noćne tišine, moramo otići izvan grada i maknuti se od umjetnog svjetla. Tako je pustinja surovo okruženje gdje se čovjek mora suočiti s krhkošću. Nemaš kamo pobjeći, nemaš se na što osloniti, a u sebi imaš potrebu za osloncem, utočištem, za nekim tko će pružiti sigurnost.
Grijeh je to što nas opterećuje, ometa susret, te nas razdvaja od Boga. Grijeh je izvor svake ljudske nevolje, uzrok svakog ropstva. Potrebno je krstiti se – oprati se: očistiti svoju nutrinu, ukloniti svu tminu i okove. Petar u drugom čitanju poziva da budemo neokaljani i besprijekorni u miru dok iščekujemo Dan. Krštenje vodom, koje označava kajanje, čini nas raspoloživima da primimo Duha Svetoga – da nanovo budemo rođeni, odozgor. Zato Ivan kaže da on krsti vodom jer je on Božji glasnik raskajanog grešnika, a Bog je taj koji krsti Duhom Svetim.
Tako u evanđelju vidimo lik Ivana Krstitelja, koji je bio „sila od čovjeka“. Isus mu daje najveću pohvalu: nema većeg rođenog od žene. Ivan je osebujan lik koji se ničeg ne boji i izravan je. O Ivanu se puno govorilo i bio je popularan, ali ništa ga nije spriječilo da ostane ponizan, strog prema sebi i jasno je shvatio koji je njegov zadatak, da je glas. Nikada sebe ne stavlja u prvi plan nego upućuje na Spasitelja. Tu se opet jasno vidi poniznost kada kaže da nije dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenja na obući. Izvrsno se još jednom očituje njegov postupak kada šalje svoje učenike za Isusom i kaže im: On treba da raste, a ja da se umanjujem.
Ivan jasno pokazuje da ga pokora i molitva čine slobodnim da može tako živjeti, da može nadvladati sve što ga u tome priječi. Sposoban je prepoznati zlo, oduprijeti se zlu i drugima ukazati na nj. Isus izlijeva Duha Svetoga na zemlju i ispunjava sva naša očekivanja. On oslobađa iz ropstva, otkriva Slavu Jahvinu, donosi nagradu i poziva na radost.
