Danas smo svjedoci mnogih obraćenja (ili preobraženja?), ali nažalost mnogi često ostaju na gori (za govornicama) i nikako da siđu u nizine i svjedoče djelima u tišini svoga srca što su vidjeli na gori.
Lk 9,28b-36
U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.
I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše ¬svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.
Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.
U današnjem Evanđelju vidimo koliko nas Gospodin poziva na osamu i molitvu. Iznova se od nas traži povlačenje u tišinu i osobni odnos s Bogom. Današnji čovjek je toliko zaokupljen ovozemaljskim svijetom da najmanje ima vremena stati i biti sam. No, često se dogodi da nije svijet taj koji nas gura u buku koliko je današnjeg čovjeka strah biti u samoći i šutnji pred Bogom jer je svjestan da šutnja često najviše progovara. U ovom evanđeoskom ulomku vidimo koliko je molitva bitna, a isto tako da je molitva ona koja nas preobražava i čini novim ljudima koji bi trebali biti sposobni razlučiti bitno od nebitnog.
I dok se molio, izgled mu se lica izmjeni, a odjeća sjajem zablista (Lk 9,29). Ovaj dio Svetog pisma nam pokazuje kakva bi trebala biti naša molitva. Preobražava li me moja molitva ili je to samo puko blebetanje? Dopuštam li u molitvi da mi Bog progovori ili sam uvijek ja taj koji priča i vodim glavnu riječ dok Bog šuti i ne može doprijeti do moje nutrine jer ja imam tolike zahtjeve, koji su možda često i nebitni? Molitva nam se pretvorila u monolog, štoviše u zapovijedanje Bogu što mora učiniti, a razlog tomu je da se danas očito svatko boji Božje volje u svome životu jer ona često zahtijeva puno odricanja da bi se oslobodili od nebitnih stvari koje nas zarobljavaju da bi Bog mogao djelovati u našem životu. I na kraju i kad čujem Boga ostaje li to u tišini i dopuštam li da On djeluje svojom milošću u mom životu i mijenja me do toga stanja da drugi mogu vidjeti moje preobraženje i sjedinjenje s onom najvišom Ljubavi.
No Petra i njegove drugove bijaše svladao san (Lk 9,32). Ovdje vidimo uspavane Isusove učenike kojima je bilo možda dosadno jer nije bilo nikakve akcije. Mi danas često i u crkvi tražimo senzacije i mase, mi tražimo čuda, a nismo svjesni da se najveće čudo događa u tišini. Najveće čudo koje se događa je u Euharistiji kada Gospodin dolazi u kruhu i vinu, kada se preobražava pred našim očima. Tada je najveća tišina. Tišina u kojoj svećenik podiže Isusa da ga vidimo, a mi smo mislima na drugoj lokaciji, najmanje tamo gdje trebamo biti. Mi razmišljamo tko je kleknuo a tko nije, tko je sjedi u prvoj a tko u zadnjoj klupi, tko je došao a tko nije na Misu; jer nije privlačno ono kad nema buke i pljeska. Nama je danas poželjno da je u crkvi masa ljudi, da se pleše oko oltara, da se događaju senzacije, silna fizička ozdravljenja a ne pitamo se zbog čega je Bog dopustio neke bolesti i od čega nekog čuva kroz tu bolest. Zar nije divno kleknuti u tišini pred živoga Boga i predati mu se cijeli; predati i svoje brige i svoje radosti, i svoju obitelj i svoj studij i svoj posao. Jer On je taj koji se o svemu brine i koji je stalno uz nas i kada nikoga nema. On je taj koji nas sluša i ljubi više od ikoga. I opet sve se to događa u tišini srca i svijeta. Na žalost i u toj tišini, u mraku crkve sve više možemo danas vidjeti silna svjetla mobitela, jer kako kaže svijet „Ako nisi podijelio na Facebooku, nisi ni bio tamo“. Isusu nije bitna objava na društvenim mrežama već si mu bitan ti i samo ti.
Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji (Lk 9,33). Ovaj nam ulomak pokazuje koliko je često kršćanima teško izaći iz svoje komocije. Ovdje vidimo Petra koji želi ostati na gori kad je vidio ljepotu Isusova preobraženja i razumljivo je da bi želio ostati tu daleko od svjetovnih problema i briga. Petar je svjestan da silazak s gore traži vraćanje u realnost ali i više od tog, on mora sad svjedočiti što je vidio i sam biti preobražen. Danas smo svjedoci mnogih obraćenja (ili preobraženja?), ali nažalost mnogi često ostaju na gori (za govornicama) i nikako da siđu u nizine i svjedoče djelima u tišini svoga srca što su vidjeli na gori. Nažalost došlo je vrijeme modernih kršćana s društvenih mreža koji upiru prstom u druge osuđujući ih, a zaboravljajući na svoju prošlost. Prije svega pitam sebe, kada sam među ljudima, u tramvaju, na fakultetu, na poslu, vide li ljudi u meni preobraženu osobu koja pripada Kristu, a da ja to ne moram izreći i riječima se opravdati? Pokazuju li moja djela, moje ponašanje i razgovor na cesti ili bilo gdje drugdje da sam ja istinski kršćanin a da to ne moram na sva zvona objaviti?
A glas se začu iz oblaka. Ovo je sin moj, izabranik! Njega slušajte! (Lk 9,35) Zanimljivo, kao da smo negdje već čuli slične riječi. Zaista smo ih i čuli, zar to nije bilo u Kani Galilejskoj, na svadbi. Zar Majka Marija nije rekla kada je ponestalo vina što god vam rekne, učinite! (Iv 2,5). I evo nam opet tih riječi, riječi koje život znače.
Zar nam ovo nije poticaj da se uputimo na goru u tišinu i molitvu zajedno s živom Riječi i poslušamo što nam Gospodin poručuje? Pozvani smo te riječi čuvati u skrovitosti srca a primjenjivati ih i pokazivati u djelima. Jesam li spreman sići s gore preobraženja i preobražen ići ovim svijetom služeći onima najmanjima i najpotrebitijima?
Dragi brate i sestro, dopustimo da nas Bog preobražava, a mi budimo otvoreni njegovoj milosti i neka On djeluje preko nas, djelima, ne riječima. Mi smo rođeni da gorimo, a ne da dimimo.
