Čitanja treće vazmene nedjelje tematski su vrlo slična čitanjima koja smo slušali prošle nedjelje. Na putu u Emaus dvojica učenika susreću nekog „stranca“. Taj čovjek je ostavio veliki dojam na njih pa su ga pozvali da ostane i blaguje zajedno s njima.
Kad je taj nepoznati čovjek uzeo kruh, razlomio i dao ga njima jesti, odmah su im pale ljuske sa očiju i spoznali su da je taj čovjek sam Isus. Pod snagom tog doživljaja oni odmah trče u Jeruzalem i tu pronalaze dvanaestoricu i one koji su bili s njima (usp. Lk 24, 33).
Odmah kad su došli, apostolima govore da su vidjeli Isusa. I tako dok im sve u detalje pripovijedaju o onom što se dogodilo, odjednom usred njih pojavljuje se Isus. On ih prvo pozdravlja riječima mira, a oni u tom trenutku sigurno u sebi nisu osjećali mir, već potpuno suprotno. Bijahu zbunjeni i zatečeni, preplašeni i puni nemira jer su mislili da vide duha ili nekakvu utvaru (usp. Lk 24, 37). Prvi trenutci susreta s Uskrslim bili su dakle za apostole vrlo neugodni.
Oni su znali da je Isus mrtav i pokopan, ali nisu vjerovali, iako su im žene to posvjedočile, da je Isus uskrsnuo. Sada odjednom vide Isusa svojim vlastitim očima, ali i dalje ne mogu vjerovati. Isus je znao kakva će biti njihova reakcija, jer tako bi postupio svaki normalan čovjek, pa im zato i govori mir vama. Zatim ih pokušava još više smiriti uvjeravajući ih da nije duh. Traži od njih da ga pogledaju, opipaju i da se sami uvjere u ono što im je on već rekao. Čak i nakon što su ga rukama opipali, oni i dalje ne mogu vjerovati. To je za njih veliki šok jer razum im govori jedno, a iskustvo sasvim drugo. Zato Isus pred njihovim očima jede komad pečene ribe. Dokazuje im da ima stvarno tijelo i da je uistinu živ. A oni i dalje ne mogu vjerovati , to je jednostavno preveliko za njih, nepojmljivo. Zatim im Gospodin tumači Pismo i daje im dar razumijevanja onoga što govori. Prosvjetlio je njihove pameti tako da ono neznanje i nerazumijevanje u njihovim srcima nestaje.
Ove riječi koje nam je evanđelist Luka ostavio vrlo su bitne. Onaj koji misli da može razumjeti Riječ vlastitim snagama i razumom na kraju ne će ništa razumjeti. Jer Duh je onaj koji nas uvodi u istinu i razumijevanje Riječi i zato je nužno prije, za vrijeme i poslije čitanja uporno i žarko moliti da nas On vodi i rasvjetljava. To nije neka suha fraza, već činjenica. Nakon što im je ozdravio oči srca, rekao im je sljedeće riječi: „ Ovako je pisano: Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema. Vi ste tomu svjedoci.“ (Lk 24 46-48).
Ovo Isusovo proroštvo se u potpunosti ostvarilo. U Djelima apostolskim čitamo kako su doista apostoli počevši od Jeruzalema propovijedali obraćenje i otpuštenje grijeha. Međutim, prvo što im jasno kaže jest to da su oni svjedoci njegove smrti i uskrsnuća. To je ono što je jako važno za ovaj evanđeoski izvještaj. Jer Isus se ukazuje svojim učenicima kako bi od njih učinio svjedoke. Oni su ti koji trebaju svima posvjedočiti da Isus nije ostao u grobu, nego da je živ. Samim tim što im je pokazao da je živ, da je uskrsnuo od mrtvih, čini od njih svjedoke koji imaju jedinstveno poslanje. Ovi svjedoci postaju poslanici, koji svemu naradu donose živoga Boga. No, to se nije odmah dogodilo. Na to nas upozoravaju i upućuju Isusove riječi : „I evo, ja šaljem na vas Obećanje oca svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u Silu odozgor“ ( Lk 24, 49).
Onoga koga obećaje Otac šalje Sin. Taj Obećani je sam Bog, Božja snaga i Sila, to je Duh Sveti. Isus ga šalje kako bi svoje učenike osposobio da mogu djelovati u njegovo ime. Tek kad budu prožeti njegovim ognjem, tek kad ih pohodi sam Svevišnji, tek kad ih zahvati i potpuno obuzme Sila odozgor , tek tada mogu započeti svoje poslanje. Zato im je Isus i rekao da ostanu u gradu i da čekaju dok se ne obuku u Silu Božju. To vrijeme trebalo je provesti u molitvi i pravoj pripremi. Trebalo je Bogu prepustiti inicijativu, odnosno poslušati Isusovu opomenu, kako ne bi činili ništa na svoju ruku. Zašto je to tako važno?
Zato što apostoli nisu pozvani činiti onako kako oni misle da trebaju činiti. Slobodno su se odlučili svim silama tražiti samo ono što Gospodin želi. Ne silom, niti snagom, već Duhom mojim, riječ je Jahvina (Zah 4, 6). Da su krenuli odmah naviještati bez čekanja Duha, vjerojatno bi to jako loše završilo. Strašljivac Petar bez dara Duha Svetoga, sve i da je skupio hrabrosti izaći pred par tisuća ljudi ne bi imao snage progovoriti nijednu riječ. Kad bi i rekao koju, to bi bilo tako jadno, da bi veliki uspjeh bilo obraćenje samo jedne osobe. Drugim riječima, bez poslušnosti Bogu nema pravih plodova! Zato je ova zadnja rečenica evanđelja tako važna. Ona je opomena i nama danas. Tko misli djelovati bez Duha Svetoga, tko misli djelovati u Isusovo ime bez iskustva susreta sa živim Bogom, tko misli djelovati bez iskustva Pedesetnice, bolje mu je da ostane u svojoj sobi i da radi nešto drugo. Jer, u suprotnom, vrlo lako se može dogoditi razočaranje zbog nedostatka pravih plodova, a kao posljedica razočaranja doći će i gubitak vjere. Današnje čitanje iz Djela apostolskih nam govori kako je Petar imao vrlo snažan govor pred narodom. Govorio je pun Duha Svetoga, dao je svjedočanstvo za Isusa pred tolikim ljudima. Govorio im je o stvarnosti Isusova uskrsnuća, pozivao ih da povjeruju, da se obrate i pokaju za svoje grijehe. Mnogi su povjerovali zahvaljujući ovom Petrovom navještaju. Sigurno možemo reći da je ovaj Petrov govor bio silno prožet Snagom Duha. Mnoge ljude je tada doveo Isusu, ali nije to učinio svojom pameću i snagom.
Događaji koje opisuju Djela apostolska događaju se nakon iskustva Pedesetnice. Tako nam Djela apostolska mogu biti izvrstan pokazatelj što se događa i kakvi su rezultati kad ne djelujemo samo svojom snagom. Kad vidješe neustrašivost Petrovu (Dj 4,13) - to je rečenica koja izvrsno pokazuje njegovu nutarnju preobrazbu. On koji je Isusa triput zatajio, po Obećanom daru postaje sasvim novi čovjek. Postaje prava Stijena, čvrst i neslomljiv kamen, pravi Kristov svjedok i poslanik. Petar je postao onaj koji može reći da poznaje Oca i da je u njemu zaista savršena ljubav Božja (usp. 1Iv 2, 5). Drugim riječima, čovjek koji nema u sebi djelovanje Duha ne može reći da poznaje Oca, zato što u tom slučaju zapovijedi njegove ne može čuvati (usp. 1 Iv 2, 4) . A zapovijedi njegove ne može obdržavati sam od sebe, već jedino uz pomoć Duha Božjega. Tko misli da djela koja Bog želi može činiti sam od sebe u velikoj je zabludi, jer Bog je, naime, onaj koji proizvodi u nama i htjeti i djelovati iz svoje dobrohotnosti (Fil 2, 12-13).
Današnja čitanja pozivaju nas na radikalnu promjenu života i načina razmišljanja. Svi smo na to pozvani. Isus nas zove da se pokajemo i iznova obratimo kako bi se izbrisali naši grijesi (usp. Dj 3, 19). Pozvani smo da živimo u istini, da čuvamo riječ života i da u nama na taj način bude zaista savršena ljubav Božja (usp. 1 Iv 2, 5). Pozvani smo na koncu na ono najvažnije i bez čega sve drugo nema smisla: na oblačenje novoga čovjeka po oblačenju Sile i Snage Božje. Na nama je izbor, trebali bi se slobodno za to odlučiti. Ne sutra, nego odmah, jer evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa (2 Kor 6, 2).
