Pastir i oko njega okupljeno stado pobuđuju idilično razmišljanje: miris trave, plavetnilo neba, poljska rosa, pokoji kamen, hlad, pčelice, leptiri, žubor vode...
Fascinantan je prizor čovjeka okruženoga tim životinjama, koje mu vjeruju, koje svog pastira neverbalno razume, na čiji zvižduk se udaljene stadu vraćaju.
Nekome će drugome ovakav prizor biti sam potkrjepa govora o ovcama kao 'ovcama' (u smislu vlastite nesamostalnosti, ovisnosti o drugome, nedostatka vlastitog mišljenja...) koje slijepo idu kud i ostale, a koje pastir stalno mora silom održavati na okupu. Prve ovce su životinje koje su 'nesamostalne' i 'ovisne' jer su zapravo poučljive vodstvu onoga kome vjeruju. Druge, pak, 'ovce', misle da su slobodne, a robuju i više nego su svjesne. Stoga, kada liturgijska čitanja danas 'uspoređuju' nas, vjernike, s ovcama koje slušaju glas Dobroga pastira moramo imati pred očima jasnu sliku pastira i stada ovaca, jer više nego li smo mi ovce, Krist je Pastir. Pastir poznaje svoje ovce i one mu vjeruju. Tako i Krist poznaje nas. Nije to površno znanje koje ničem ne koristi, već Pastir poznaje naše dubine. Poznavanje bi ovdje značilo prožimanje, tj. da nas Pastir čitave ispunja sobom. On nam pokazuje Boga kakav jest. On nam pokazuje Boga kao ljubav koja isijava, ne zadržava se za sebe i u sebi, nego žari izvana, i koga 'opeče' čini ga novim stvorom. Slika pastirskoga života Isusov je izbor i možda je snažnije govorila 'u ono vrijeme' i ondašnjim slušateljima, čiji je život bitno bio egzistencijalno usmjeren na bavljenje ovčarstvom. U toliko smo mi danas osiromašeni smislom ove Isusove slike, jer rijetki smo doista pastiri, ali slika je bremenita smislom. Dovoljno je pogledati još uvijek rijetke preostale pastire i njihova stada, ili bar čuti brojna svjedočanstva onih koji mogu posvjedočiti. Pastir, dakle, brine o ovcama, čuva ih i njeguje, stalo mu je do njih i njihova dobra.
Svaka medalja ima lice i naličje. Dok je pastir lice, naličje ove medalje stvarnosti jest najamnik. Najamnika se uzima u nedostatku pastira. On ne boravi s ovcama jer mu je do njih stalo. Ovaj je s ovcama radi dobitka. Ljubav prema stadu, kao i odanost, kod najamnika ne zauzimaju povlašteno mjesto, nisu okosnica suživota s ovcama. Razvidno je da pastir dijeli životnu sredinu sa stadom pa tako i sve nedaće i radosti života. Svaka oluja i vuk jednaka su prijetnja kako za stado tako i za pastira. Najamnik, naprotiv, bježi, jer mu nije do ovaca.
Sada je jasno nazriv osobni odnos Krista kao pastira prema okupljenoj zajednici. Sad je čitljiv govor o ovcama i Pastiru, i to baš sada u vazmenome vremenu. Evanđelje nam kaže da su i učenici bili u strahu. Ali Pastir oslobađa od straha. Svjetlost njegova lica razgoni tamu oluja i dokida strah od vuka koji neumorno reži. Miris njegove ljubavi i privrženosti jest ona svježa trava i poljsko cvijeće koje su i hrana stadu. Njegov je štap obrana, a umorno i znojno čelo rosa predanosti i požrtvovnosti. Pastir postupa s ljubavlju s ovcama, on ih poznaje, za njih se predaje, da im se vrati te budu još sigurnije. Pastir je tako sav za ovce! A ovce su tek s njim (u njemu) sve njegovo i on čitav skupljene i 'svezane' vezom ljubavi. Njihov odgovor na toliku ljubav je poslušnost. Ovo je sasvim nova tema, ali važno je reći da poslušnost nije uniformnost i jednoličnost. Baš suprotno: po uzoru na svoga predvodnika stado se može i mora, ako pojedinac i zajednica, Pastiru suobličavati u mnoštvu i šarenilu poljskoga cvata, koje opet čini jedno procvali, mirisno, oku neodoljivo polje. Takav je i život koji nam je Uskrsli Pastir donio, takvi smo i mi, bogati u mnogome.
Hodimo radosno u novosti života vođeni Dobrim Pastirom, da svijet prepozna kršćane kao ovce Uskrsloga, a ne kao 'ovce' bilo kakvoga najamnika.
Nekome će drugome ovakav prizor biti sam potkrjepa govora o ovcama kao 'ovcama' (u smislu vlastite nesamostalnosti, ovisnosti o drugome, nedostatka vlastitog mišljenja...) koje slijepo idu kud i ostale, a koje pastir stalno mora silom održavati na okupu. Prve ovce su životinje koje su 'nesamostalne' i 'ovisne' jer su zapravo poučljive vodstvu onoga kome vjeruju. Druge, pak, 'ovce', misle da su slobodne, a robuju i više nego su svjesne. Stoga, kada liturgijska čitanja danas 'uspoređuju' nas, vjernike, s ovcama koje slušaju glas Dobroga pastira moramo imati pred očima jasnu sliku pastira i stada ovaca, jer više nego li smo mi ovce, Krist je Pastir. Pastir poznaje svoje ovce i one mu vjeruju. Tako i Krist poznaje nas. Nije to površno znanje koje ničem ne koristi, već Pastir poznaje naše dubine. Poznavanje bi ovdje značilo prožimanje, tj. da nas Pastir čitave ispunja sobom. On nam pokazuje Boga kakav jest. On nam pokazuje Boga kao ljubav koja isijava, ne zadržava se za sebe i u sebi, nego žari izvana, i koga 'opeče' čini ga novim stvorom. Slika pastirskoga života Isusov je izbor i možda je snažnije govorila 'u ono vrijeme' i ondašnjim slušateljima, čiji je život bitno bio egzistencijalno usmjeren na bavljenje ovčarstvom. U toliko smo mi danas osiromašeni smislom ove Isusove slike, jer rijetki smo doista pastiri, ali slika je bremenita smislom. Dovoljno je pogledati još uvijek rijetke preostale pastire i njihova stada, ili bar čuti brojna svjedočanstva onih koji mogu posvjedočiti. Pastir, dakle, brine o ovcama, čuva ih i njeguje, stalo mu je do njih i njihova dobra.
Svaka medalja ima lice i naličje. Dok je pastir lice, naličje ove medalje stvarnosti jest najamnik. Najamnika se uzima u nedostatku pastira. On ne boravi s ovcama jer mu je do njih stalo. Ovaj je s ovcama radi dobitka. Ljubav prema stadu, kao i odanost, kod najamnika ne zauzimaju povlašteno mjesto, nisu okosnica suživota s ovcama. Razvidno je da pastir dijeli životnu sredinu sa stadom pa tako i sve nedaće i radosti života. Svaka oluja i vuk jednaka su prijetnja kako za stado tako i za pastira. Najamnik, naprotiv, bježi, jer mu nije do ovaca.
Sada je jasno nazriv osobni odnos Krista kao pastira prema okupljenoj zajednici. Sad je čitljiv govor o ovcama i Pastiru, i to baš sada u vazmenome vremenu. Evanđelje nam kaže da su i učenici bili u strahu. Ali Pastir oslobađa od straha. Svjetlost njegova lica razgoni tamu oluja i dokida strah od vuka koji neumorno reži. Miris njegove ljubavi i privrženosti jest ona svježa trava i poljsko cvijeće koje su i hrana stadu. Njegov je štap obrana, a umorno i znojno čelo rosa predanosti i požrtvovnosti. Pastir postupa s ljubavlju s ovcama, on ih poznaje, za njih se predaje, da im se vrati te budu još sigurnije. Pastir je tako sav za ovce! A ovce su tek s njim (u njemu) sve njegovo i on čitav skupljene i 'svezane' vezom ljubavi. Njihov odgovor na toliku ljubav je poslušnost. Ovo je sasvim nova tema, ali važno je reći da poslušnost nije uniformnost i jednoličnost. Baš suprotno: po uzoru na svoga predvodnika stado se može i mora, ako pojedinac i zajednica, Pastiru suobličavati u mnoštvu i šarenilu poljskoga cvata, koje opet čini jedno procvali, mirisno, oku neodoljivo polje. Takav je i život koji nam je Uskrsli Pastir donio, takvi smo i mi, bogati u mnogome.
Hodimo radosno u novosti života vođeni Dobrim Pastirom, da svijet prepozna kršćane kao ovce Uskrsloga, a ne kao 'ovce' bilo kakvoga najamnika.
