Pozvani smo najprije biti Marija koja sluša Isusovu riječ, pa onda Marta koja će po toj riječi djelovati.
Iz svetog Evanđelja po Luki:
U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«
Današnji evanđeoski ulomak govori nam o gostoljubivosti dviju sestara, Marte i Marije, koje su imale milost ugostiti samoga Isusa.
I Marta i Marija rado primaju Isusa. Obje su pozitivne u otvorenosti srca za božanskoga gosta, iako postoji mogućnost da Martu shvatimo pomalo kao negativan lik, a samo Mariju kao potpuno pozitivan lik. Međutim, ako ovaj evanđeoski ulomak pažljivo pročitamo od početka, onda ćemo vidjeti da to nije baš tako. Naime, na početku odlomka evanđelist ističe jednu važnu činjenicu. Veli on: „Isus uđe u jedno selo. Žena neka imenom Marta primi ga u kuću“. Marta je, dakle, prva pozvala Isusa da svrati u njih. Ona ga je prva prihvatila. Sve je to Marta učinila prije njezine sestre Marije. Ona je prva otvorila vrata svoga doma, ali i vrata svoga srca i srdačno primila Isusa. A Gospodin kaže na jednom drugom mjestu: "Evo, stojim na vratima i kucam: ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom." (Otk 3,20). Marta je ispunila ove riječi. I upravo iz te radosti i oduševljenosti što joj je Isus došao u goste, ona se sva „razletila“ da ga što bolje pogosti.
Slične prizore smo svi sigurno vidjeli ili smo možda sami iskusili u životu. Kad nam dođe neki dragi gost, od radosti se razletimo kako bismo ga što bolje pogostili. Nekad je i samom gostu neugodno jer vidi da ste se zbog njega previše zaposlili. Prisjetimo se kako u takvim trenucima nerijetko nešto po kući tražimo, a nikako da nađemo, ili pođemo u podrum ili u ostavu po nešto, a ne znamo po što smo pošli od radosti što nam je upravo taj dragi gost došao. E upravo je takva bila Marta kad joj je Isus došao. Željela ga je što bolje pogostiti, ali je željela čuti i njegovu riječ, popričati s njim.
A njezina sestra Marija umjesto da joj pomogne poslužiti, pa da onda obje sjednu kod Gospodina i slušaju ga, ona je odmah sjela uz Isusa i ostavila Martu samu. I normalno je da Marta na to prigovara. Zar i mi u sličnim situacijama tako ne postupamo? I zaista, Martin prigovor je na mjestu. Stoga, kad Isus hvali Marijin primjer, ne čini to zato što joj nije pomogla posluživati, nego ističe njezin primjer zato što je slušala njegovu, odnosno Božju riječ. U tome je bit. Isus želi istaknuti važnost slušanja njegove riječi što je u danom trenutku izabrala činiti Marija, iako i ono što je činila Marta nije nebitno. Možemo stoga reći da su obje sestre pozitivni likovi od kojih se itekako može učiti.
Prije svega možemo nešto važno naučiti o odnosu molitve i rada u našem kršćanskom životu. Oboje je važno. Jedno bez drugoga ne ide, ali je važan redoslijed. Važno da naš rad proizlazi iz molitve, da bude prožet molitvom i da bude u skladu s Isusovom rječju. Ukoliko naš rad nije u skladu s Isusovom riječju ili joj je možda protivan, onda od toga rada neće biti ništa.
To u konačnici znači da smo pozvani biti i Marta i Marija, odnosno Marija i Marta. Redoslijed je važan. Pozvani smo najprije biti Marija koja sluša Isusovu riječ, pa onda Marta koja će po toj riječi djelovati.
Gospodin nam u svakoj misi dolazi u goste kao što je došao ono nekoć Marti i Mariji. Danas mu na svetoj misi otvorimo vrata svoga srca.
