Abraham, starac, pod stare dane dobije sina kao dar Božji i znak njegove privrženosti zbog Abrahamove odanosti Bogu. Zacijelo je Abrahamova radost bila neizreciva; ostvarenje sna, potomak, Božje obećanje.
Ali nedugo zatim Bog traži ljudskim očima nelogičnu i, u najmanju ruku, čudnu stvar od Abrahama – žrtvovati Sina! Ovaj će bez oklijevanja pristati i povest sina, jedinca svoga, žrtvovati ga. Dirljiva priča i što nam želi poručiti?!
Na početku je rečeno: Bog stavi Abrahama na kušnju (Post 22, 1). Kušnja je Božji zahvat u ljudskom životu, kojim Bog vjernika ili vjernik sam sebe još bliže privuče k Bogu ili se udalji. Kušnjom Bog čovjeku 'uzima' nešto najmilije, konačno neki svoj dar, ili samo 'provjerava' koliko je mjesta u čovjekovu srcu (pre)ostalo za Darivatelja. Abraham je zacijelo prototip i uzor vjernika kojem je Bog na prvome mjestu, spreman mu je žrtvovati Sina jer mu je Bog sve u životu. Blažena Terezija iz Calcutte govorila je kako Krista ljubi više zbog onoga što uzima nego zbog onoga što daje. Kako se to ima shvatiti? Bog 'lišavajući' nas naših dragocjenosti zapravo traži još veći prostor za sebe u našem srcu. Lišeni nečeg dragocjenoga u mogućnosti smo svu tu ljubav (koju smo imali prema dragocjenome) dati Bogu. Ipak ne trebamo ovo shvatiti kao izliku za traženje pod svaku cijenu patnje i kušnjā. Radije ih radosno prihvaćajmo i od Boga poslane osmišljavajmo. Plod će biti Božji blagoslov i još veći i neočekivaniji dar (Post 22, 18). Evanđeoski ulomak kao lectio continua zadržava identičnu temu ovoj iz Staroga zavjeta. Isus vodi učenike na goru, preobražava se pred njima i kao da čeka njihove reakcije. Oni, naravno, zbunjeni reagiraju sasma očekivani, te Petar želi zauvijek ostati na tome mjestu. Isus kao da im je odškrinuo malo od onoga što ih čeka ako ustraju u svemu što slijedi. 'Vidjeti' Boga mora u čovjekovu životu izazvati buru reakcija. Zato je razumljiva Petrova reakcija. On želi ostati u Božjoj blizini (Mk 9, 5). No, za potpuno uživanje s njim treba proći zemaljsku stvarnost u koju ih Isus vrlo brzo vraća (9, 8). Poziv na žrtvu kao identifikator vjere isto i 'blaženstvo bivanja s Bogom' jednako su kušnje i vjernik čitava života mora biti prizeman, živjeti u stvarnosti koja ga okružuje i kroz koju dolazi do Boga. Gora iz prvoga kao i iz evanđeoskoga čitanja mjesta su povlaštene Božje blizine. Gora ne isključuje Božju blizinu i prisutnost 'dolje', u realnosti naše svakodnevice. Usudio bih se reći da ju nužno podrazumijeva. Zato nakon Božjega glasa i govora moraju uslijediti plodovi za život. Njegov poticaj ne smije naići na zatvoreno srce i uho. Ne smijemo se zatvoriti u vlastitu ugodnost Božje blizine i zanemariti one oko nas toliko potrebne iste blizine.
Abraham se odvažio i Bog je tu odvažnost višestruko nagradio. Učenici su, s manje ili više otpora, ipak svjedočili za Isusa... A ja? Rađa li prokušanost još 'tvrđom' vjerom ili stagniram i nazadujem? Hodimo hrabro kroz kušnje i odricanja korizmenog vremena da nam Uskrs doista bude blagdan novosti života, obećanog nam i ponuđenoga u Kristu.
Na početku je rečeno: Bog stavi Abrahama na kušnju (Post 22, 1). Kušnja je Božji zahvat u ljudskom životu, kojim Bog vjernika ili vjernik sam sebe još bliže privuče k Bogu ili se udalji. Kušnjom Bog čovjeku 'uzima' nešto najmilije, konačno neki svoj dar, ili samo 'provjerava' koliko je mjesta u čovjekovu srcu (pre)ostalo za Darivatelja. Abraham je zacijelo prototip i uzor vjernika kojem je Bog na prvome mjestu, spreman mu je žrtvovati Sina jer mu je Bog sve u životu. Blažena Terezija iz Calcutte govorila je kako Krista ljubi više zbog onoga što uzima nego zbog onoga što daje. Kako se to ima shvatiti? Bog 'lišavajući' nas naših dragocjenosti zapravo traži još veći prostor za sebe u našem srcu. Lišeni nečeg dragocjenoga u mogućnosti smo svu tu ljubav (koju smo imali prema dragocjenome) dati Bogu. Ipak ne trebamo ovo shvatiti kao izliku za traženje pod svaku cijenu patnje i kušnjā. Radije ih radosno prihvaćajmo i od Boga poslane osmišljavajmo. Plod će biti Božji blagoslov i još veći i neočekivaniji dar (Post 22, 18). Evanđeoski ulomak kao lectio continua zadržava identičnu temu ovoj iz Staroga zavjeta. Isus vodi učenike na goru, preobražava se pred njima i kao da čeka njihove reakcije. Oni, naravno, zbunjeni reagiraju sasma očekivani, te Petar želi zauvijek ostati na tome mjestu. Isus kao da im je odškrinuo malo od onoga što ih čeka ako ustraju u svemu što slijedi. 'Vidjeti' Boga mora u čovjekovu životu izazvati buru reakcija. Zato je razumljiva Petrova reakcija. On želi ostati u Božjoj blizini (Mk 9, 5). No, za potpuno uživanje s njim treba proći zemaljsku stvarnost u koju ih Isus vrlo brzo vraća (9, 8). Poziv na žrtvu kao identifikator vjere isto i 'blaženstvo bivanja s Bogom' jednako su kušnje i vjernik čitava života mora biti prizeman, živjeti u stvarnosti koja ga okružuje i kroz koju dolazi do Boga. Gora iz prvoga kao i iz evanđeoskoga čitanja mjesta su povlaštene Božje blizine. Gora ne isključuje Božju blizinu i prisutnost 'dolje', u realnosti naše svakodnevice. Usudio bih se reći da ju nužno podrazumijeva. Zato nakon Božjega glasa i govora moraju uslijediti plodovi za život. Njegov poticaj ne smije naići na zatvoreno srce i uho. Ne smijemo se zatvoriti u vlastitu ugodnost Božje blizine i zanemariti one oko nas toliko potrebne iste blizine.
Abraham se odvažio i Bog je tu odvažnost višestruko nagradio. Učenici su, s manje ili više otpora, ipak svjedočili za Isusa... A ja? Rađa li prokušanost još 'tvrđom' vjerom ili stagniram i nazadujem? Hodimo hrabro kroz kušnje i odricanja korizmenog vremena da nam Uskrs doista bude blagdan novosti života, obećanog nam i ponuđenoga u Kristu.
