Čovjek žudi za mirom, sigurnošću, zaštitom, ali zasigurno još više žudi za smislom, ispunjenošću, oprekom posvemašnjoj ispraznosti življenja ili životarenja koja na koncu dovodi do duhovnog pa čak i fizičkoga samoubojstava.
Smisao koji čovjek žudi možemo čitati iz prvog ovonedjeljnoga čitanja gdje Jahve na usta proroka poziva sve da dođu besplatno ''kupiti'' dobara. Glagol ''kupiti'' ocrtava dragocjenost ponuđenoga dobra, konačno, nama ljudima jedino je takav govor dovoljno plastičan. Na spomenutoj je liniji i Isus kada se sažalijeva i liječi bolesnike u narodu (Mt, 14, 14b).
Promjena u čovjekovu životu nije samo fizičke, već je bitno i psihičke naravi; kada zdrav čovjek sazna da je neizlječivo bolestan, u njegovoj se nutrini inicira niz emocija koje se na vani manje vide, za razliku od očitijih fizičkih, ali su zacijelo sudbonosnije i bitnije od ovih vanjskih. Želi se reći da Isus liječi mlakost ljudi, njihova srca, teško vidljivu nutrinu, kako bi im mogao ponuditi smisao. Jednom zahvaćeni sjenom njegova djelovanja oni idu za njim, na daju mu mira, sada su svjesni manjkavosti vlastitoga života. Ozdravljajući ljude Isus čini da uvide vlastitu bolest i žude lijeka da se bolest ne vrati. Tada Isus govori učenicima da dadnu narodu jesti, a zapravo suprotstavlja ljudsku i Božju snagu koja je upravo zahvatila iznutra u ljudski život. Isusov prvotni interes nije pokazati nemoć apostola, koji ipak ljudima ne mogu dati jesti, već opet naglašava neponovljivost i nedohvatljivost Božjeg djelovanja. Ljudska se snaga nikada ne može mjeriti s Božjom, ali Isus želi pokazati kako će sutra apostoli ''hraniti'' u njegovo ime i kruhom i smislom. Jasno je da je to i dalje prvenstveno njegovo djelo, jer on daje, čini, stvara, a učenici dijele mnoštvu. Dovoljno jasna slika!
Koliko mnoštvo danas ide za Isusom, a koliko za ''slavnim'' pojedincima (možda bolje solo igračima)? Koliko smo služitelji i djelitelji, ili pak magičari i prijeki liječnici? Što to mi možemo danas ponuditi, nešto vlastito, ili smo vjerni službenici svetoga koje nam je na poseban način dano nositi bližnjima, svatko na sebi svojstven način? Svatko će sam najbolje odgovoriti koga i čega je predstavnik i nositelj u svijetu!
Ništa nas ne smije rastaviti od ljubavi Kristove - kliče Pavao Rimljanima! On nas je prvi uzljubio i život dao za nas, što iz dana u dan uprisutnjujemo jer nas hrani smislom. Pavao navodi ljudske stvarnosti koje, iako pogađaju najdublje, na dobar ili manje dobar način, čovjeka, ne smiju priječiti našu otvorenost ljubavi koja liječi smislom. Važno je djelovati sada. Isus upravo prolazi: treba pohrliti za njim da nas pogleda i da životom shvatimo da je On to što nam treba i nedostaje u život. On je lijek. On je smisao.
Promjena u čovjekovu životu nije samo fizičke, već je bitno i psihičke naravi; kada zdrav čovjek sazna da je neizlječivo bolestan, u njegovoj se nutrini inicira niz emocija koje se na vani manje vide, za razliku od očitijih fizičkih, ali su zacijelo sudbonosnije i bitnije od ovih vanjskih. Želi se reći da Isus liječi mlakost ljudi, njihova srca, teško vidljivu nutrinu, kako bi im mogao ponuditi smisao. Jednom zahvaćeni sjenom njegova djelovanja oni idu za njim, na daju mu mira, sada su svjesni manjkavosti vlastitoga života. Ozdravljajući ljude Isus čini da uvide vlastitu bolest i žude lijeka da se bolest ne vrati. Tada Isus govori učenicima da dadnu narodu jesti, a zapravo suprotstavlja ljudsku i Božju snagu koja je upravo zahvatila iznutra u ljudski život. Isusov prvotni interes nije pokazati nemoć apostola, koji ipak ljudima ne mogu dati jesti, već opet naglašava neponovljivost i nedohvatljivost Božjeg djelovanja. Ljudska se snaga nikada ne može mjeriti s Božjom, ali Isus želi pokazati kako će sutra apostoli ''hraniti'' u njegovo ime i kruhom i smislom. Jasno je da je to i dalje prvenstveno njegovo djelo, jer on daje, čini, stvara, a učenici dijele mnoštvu. Dovoljno jasna slika!
Koliko mnoštvo danas ide za Isusom, a koliko za ''slavnim'' pojedincima (možda bolje solo igračima)? Koliko smo služitelji i djelitelji, ili pak magičari i prijeki liječnici? Što to mi možemo danas ponuditi, nešto vlastito, ili smo vjerni službenici svetoga koje nam je na poseban način dano nositi bližnjima, svatko na sebi svojstven način? Svatko će sam najbolje odgovoriti koga i čega je predstavnik i nositelj u svijetu!
Ništa nas ne smije rastaviti od ljubavi Kristove - kliče Pavao Rimljanima! On nas je prvi uzljubio i život dao za nas, što iz dana u dan uprisutnjujemo jer nas hrani smislom. Pavao navodi ljudske stvarnosti koje, iako pogađaju najdublje, na dobar ili manje dobar način, čovjeka, ne smiju priječiti našu otvorenost ljubavi koja liječi smislom. Važno je djelovati sada. Isus upravo prolazi: treba pohrliti za njim da nas pogleda i da životom shvatimo da je On to što nam treba i nedostaje u život. On je lijek. On je smisao.
